Piše: dr. sc. Božo Skoko
Kad se proljetos, nakon relativno kratkih konklava, na balkonu bazilike svetog Petra u Rimu pojavio novoizabrani papa Lav XIV. te izgovorio svoje pozdravno obraćanje svijet je odahnuo, a pojavila se nada. Na čelu Katoličke crkve, zacijelo najutjecajnije vjerske zajednice na svijetu, dobili smo racionalnog i odgovornog čovjeka, koji plijeni skromnošću i odlučnošću, jasnoćom, ali i emotivnim pristupom, te koji se zauzima – ne samo za budućnost Crkve, već i za budućnost svakoga čovjeka, koji se vodi – ne vlastitim i nacionalnim interesima, već interesima čovječanstva, dobrotom i pravednošću. Bilo je to svojevrsno osvježenje, nakon što smo shvatili da suvremeni lideri najutjecajnijih država svijeta očito nisu dorasli izazovima vremena u kojem se nalazimo te su spremni zbog vlastitog ega ili uskih državnih interesa ugroziti međunarodni poredak i budućnost čovječanstva.
Čak i mediji koji inače ne prate toliko Crkvu dali su golem prostor izboru novog pape. Koliki god razlog bila znatiželja njihovih pratitelja, u tome se dao iščitati i strah da Katolička crkva, koja je posljednjih desetljeća odigrala golemu i nezamjenjivu ulogu u međunarodnim odnosima, ne poljulja svoj autoritet pogrešnim izborom. Mnogi (među kojima i veliki broj nevjernika) počeli su osluškivati što Crkva ima reći na aktualne izazove, potaknuti ponašanjem pape Franje koji se nije libio otvarati i teške teme te suočavati globalne lidere s njihovim licemjerstvom, nedostatkom odgovornosti i hrabrosti, kao posljednjem bastionu očuvanja ljudskog dostojanstva, društvene pravednosti, poštenja u međunarodnim odnosima te odgovornosti prema prirodi i zajedničkom nam planetu. Broj katoličkih vjernika posljednjih godina kontinuirano raste u cijelom svijetu (najmanje u Europi) pa ni istinskim vjernicima nije bilo svejedno tko će biti novi pastir Crkve te nastaviti kormilariti po uzburkanim morima kojekakvih kriza i izazova, uvažavajući sve razlike u vjerničkom stadu, ali slijedeći isključivo nauk Isusa Krista, bez eksperimentiranja, podilaženja i skretanja…
Tako je tiho i nenametljivo papa Lav XIV. posljednjih mjeseci postao neformalni lider globalnog svijeta prvenstveno zbog izrazite krize globalnog liderstva i nedostatka državnika koji promišljaju o općem dobru iznad nacionalnih interesa. Percipiran je kao moralni autoritet koji nastoji ponuditi univerzalne vrijednosti, dijalog i inkluzivnost kao odgovor na fragmentaciju međunarodnih odnosa i vakuum u liderstvu. Svjesni smo kako se posljednjih godina gotovo u cijelom svijetu događa deficit globalnog liderstva, u kojem više nijedna svjetska sila ili politička skupina nije u stanju izdići se iznad vlastitih interesa i odgovoriti na izazove mira, sigurnosti, stabilnosti i općeg dobra. Drugorazredni političari okupirali su mjesta odlučivanja, a na čelne pozicije država, koje su nekada bile svjetionici, izbili su neki samoljubivi ljudi željni slave, pažnje, novca, moći… A u tom pohodu nije im važna cijena do ostvarenja ciljeva. Zato se više nego ikada zvecka nuklearnim oružjem, a razina komunikacije se srozala na najniže grane.
Oko nas se događa nova realnost sirove moći, a tradicionalne globalne institucije poput Ujedinjenih naroda nemaju odgovora na te izazove. U toj geopolitičkoj nestabilnosti i nametanju partikularnih interesa svijet vapi za novom vrstom lidera, ljudi koji nude moralnu viziju i univerzalne vrijednosti, kojima je istinski stalo do čovjeka, a ne do slave, moći, teritorija i zarade.
U tom kontekstu, Lav XIV. odmah nakon izbora započeo je mnogobrojne aktivnosti i kontakte s brojnim državnicima kako bi stavio u prvi plan promicanje mira, dijaloga i solidarnosti među ljudima i narodima. Pritom je izvrstan slušatelj koji uvažava svačije mišljenje, te pokazuje otvorenost, razumijevanje i empatiju, a ideološke i nacionalne podjele nastoji zamijeniti zauzimanjem za opće dobro. Nastoji nametnuti teme koje istinski tište ljude i zajednice diljem svijeta, zauzima se ugrožene i stradale te migrante, promiče poštivanje dostojanstva svakog čovjeka i beskompromisno zalaganje za mir. Svojim djelovanjem zapravo ispunjava prazninu moralnog vodstva u otuđenom svijetu u kojem vladaju sila, moć, pragmatizam, licemjerstvo… Pritom je jasno kako ne nastupa kao vjerski poglavar, već i suveren Države Vatikanskog Grada, koja tradicionalno ima snažnu ulogu u međunarodnom poretku s najučinkovitijom diplomacijom na svijetu. Zapravo nastupa kao ponizni „građanin svijeta“, koji u vrijeme izraženog nedostatka lidera i fragmentacije globalnog poretka, nudi univerzalne vrijednosti i etički okvir djelovanja koji nadilazi striktno vjerski, politički ili nacionalni kontekst. Upravo u toj univerzalnosti i moralnoj jasnoći krije se njegova snaga kao lidera. Jedino takav čovjek, uz kojeg se ne mogu vezati jeftini politički interesi, ima sposobnost gradnje mostova između raznih društvenih, kulturnih i religijskih identiteta. A zanimanje svih struja za njegov pontifikat najbolje govori kako postoji snažna međunarodna potreba za vođom koji promišlja i djeluje univerzalno – iznad nacionalnih interesa i političkih ekskluzivnosti.
Alexandre Havard u knjizi Istinsko vodstvo tvrdi kako je karakter ključan kod svakog vođe. A karakter se – dodaje – ne izgrađuje pomoću etičkih norma, nego stjecanjem naravnih i nadnaravnih vrlina što su ih iznjedrile antička i judeo-kršćanska tradicija. On dodaje i najvažnije vrline u izgradnji vođe – velikodušnost, poniznost, razboritost, hrabrost, samokontrola i pravednost – pokazujući kako prakticiranje ovih vrlina dovodi do osobne preobrazbe i životnoga samoispunjenja. Kao kršćanski pisac, pozornost posvećuje i nadnaravnim kršćanskim krjepostima – vjeri, nadi i ljubavi – bez kojih nijedno učenje o vodstvu ne može biti potpuno. Čini se da naš novi papa sve to ima. I zato zahvalimo Bogu na njegovom daru, jer u trenucima dok je globalna politika opako podbacila po pitanju liderstva, naše su oči okrenute prema vjerskim vođama. Ali nažalost i među njima je sve manje istinskih lidera, sve dok pojedini duhovni pastiri podržavaju agresiju ili političke režime nasuprot naroda, kao što primjerice vidimo u Rusiji i Srbiji. Zato barem možemo zahvaljivati na pojedincima poput pape Lava XIV. koji pokazuju da se ipak može i mora drukčije i nadati se da će suvremeni vođe čuti njegov glas, odnosno Božji glas njegovim posredstvom.
