Naslovna Istaknuto Ivona Grgić: Gospojino

Ivona Grgić: Gospojino

1536
Lišeni mnogih raspustnih čarolija u kojima uživaju današnji školarci, mi seoska djeca smo čitavo ljeto čekali praznik Gospojino. Petnaestog dana mjeseca avgusta ustajali smo rano i oblijetali oko starijih koji su spremali užinu. Ta se užina baš kao i poločica šljive stavljala u korpu, pokrivala taze stoljnjakom i nosila u susjedno selo Breške gdje se proslavljala Gospa nakon mise. Od kuće smo morali krenuti oko pola devet i pješačili smo do brežačke crkve ne bi li ujagmili hladovinu pod lipama oko crkve. Vijugali su se kilometri puta i bezbroj prečica pod našim nogama. Umor je nestajao čim uočimo s desne strane potporni zid pun vijeđa bundeve. Nakon mise koja počinje u jedanaest sati, između crkve i lipa se igralo kolo. Poskakivale su struke lažnih dukata pod vratovima žena u narodnoj nošnji, orila se muzika sa svih strana, miris pečenja se uvlacio u nosnice i golicao naše gladne utrobe na koje nismo obraćali pažnju jer su nam oči tražile ringišpil odnosno lingišpir kako su ga stariji zvali. Na ringišpilu je bio okačen medo – plišana igračka kojeg ako uhvatiš dobiješ krug džaba. Iz crkvenog smo dvorišta nakon prvog kola izlazili na put. Cesta od potpornog zida do crkve bivala je prepuna štandova sa plastičnim igračkama i bižuterijom, friždera sa sladoledima i tezgi na kojima se kupovala bostanka. Ispod razapetih šatora se jelo, pilo, plesalo i pjevalo. Uživali smo u gužvi pokušavajući iščičiti od starijih koju markicu za sitnice sa tezge “sve za marku, sve za marku”.
– Kasnije, kasnije, idemo sad jesti! – vikali su i nastavljali pozdravljanje sa poznatim licima iz okolnih sela koji su pitali:”A čija ti je ova mala?”
– Mog Ivana! – odgovarala je baba.
– Čiletova! Malo ga ko zna po imence. – ubacivao se djed.
Kada se izađe iz gužve, skrene se puteljkom nadomak potpornog i izađe se na prostranu, tek pokošenu zelenu livadu. Tu nam se pridruži rodbina. Bostanka se kupuje oko dva, a kada je pojedemo idemo kući. Sretnici su bili oni koje nakon danjskog slavlja inostrana rodbina povede i naveče na Breške. Jedemo halapljivo i prebiramo po glavama šta kupiti kada se ponovo stopimo u gužvu. Nakon jela neko stariji nas uzme za ruku i odvede na ringišpil. Tog me Gospojina devedeset devete godine gospodnje, baba vodila ringišpil. Usput je zastala sa nekom Kajom Kneževića iz Drijenče ne obraćajući pažnju na moje moljakanje da idemo tamo kud smo pošle. Ugledala sam ispod jednog šatora u blizini danas poznatu pjevačicu, tada djevojku od nekih osamnaestak godina, zvijezdu u usponu, prišla ljudima koji su stojali oko nje dok je čiko sa polaroid aparatom slikavao jedno po jedno sa pjevačicom. Pustili su me preko reda i slika je ubrzo bila gotova. Bila sam zadovoljna fotografijom kao nikad do sad. Šiške su mi se od znoja razdvojile kao prošće i izgledale veoma moderno onako zabačene u stranu. Sunce se uplitalo u kosu tokom čestih boravaka napolju i izvuklo mi prirodne, zlatnikaste pramenove. Na sebi sam imala prugastu majicu koja će uskoro biti uflekana, plavi, pamučni šorc do koljena iz čijih su širokih nogavica nikle noge tanke kao klipići. Obavezne čarape na bijele sandale su uprkos vrućini bile tu jer sve dolazi od nogu. Čiko sa oko vrata okačenim aparatom se zaputio sa mnom do babe.
– Šta pet maraka? Puno! Ako može za dvije i po, platiću! – zajaukala je baba. – Ne dam tolike pare za sliku! Kapak! Bugija!
Fotograf se prepirao s njom. Miješale su se njihove psovke sa muzikom. Otela mi se suza. Pokušala sam je ubijediti, ali džaba.
– Radije ću je baciti, nego dati džaba. – frknuo je fotograf i nestao u gužvi.
Ostadoh bez slike ljuta na babu k’o puška. Plakala sam i na ringišpilu i dok sam jela šećernu vunu i dok sam pazarila prstenčiće koji će pocrniti za nekoliko dana. Babi sam kroz život onu sliku nabijala na nos kad god sam imala priliku. Kasnije joj je bilo krivo, a ja sam se naučila na grešci i narednih sam Gospojina samo sa djedom išla po porciju djetinjstva kroz gužvu, a baba je ostajala sa rodbinom na onoj zelenoj livadi.
Raslo se, mijenjali su se muzički ukusi, dragi su se ljudi selili, neki u svijet, neki na onaj svijet. Gospojina su prestala biti onako mnogoljudna, a i užine malo ko danas nosi. Život nas je usput ščepao kao medu i zavrtio ringišpilom obaveza uz opasku:”Radije ću radost baciti nego vam je dati džaba.”
I ove se godine radujem Gospojinu, pa nek život naplaćuje koliko hoće. Plaćam i ne pitam pošto je!