Ne volim komentirati dnevnopolitičku situaciju, ali političari su iskorištavali priliku da ugrabe sebi i posebno je zabrinjavajuće što pri tome ne osjećaju nekakav stid ni krivicu, kaže gvardijan Franjevačkog samostana svetih Petra i Pavla u Tuzli. U intervjuu za Oslobođenje on govori i o izazovima godine iza nas, onima koji tek slijede, Božiću i djelovanju Crkve u pandemiji…
Teška godina je iza nas. Jesu li ljudi, ali i političari, odoljeli silnim izazovima u kojima smo se našli, od migrantske krize do pandemije?
– Čini mi se da smo relativno brzo zaboravili vrijeme u kojem smo se i mi sami nalazili prije dvadesetak godina. Mi kao zajednica, kao društvo općenito, nismo odgovorili na sve izazove koji su bili pred nama. Ni na migrantsku krizu, s kojom i dalje imamo velikih problema, ni na koronavirus koji nas je zatekao apsolutno nespremne. I dan-danas ne vjerujem da dajemo dobar odgovor na tu situaciju.
Popij paracetamol
Ne samo da su političari zakazali nego smo svi kao društvo zakazali. Osim što nas je korona udaljila jedne od drugih, čini mi se da smo – tu mislim i na pojedince, ali i na sustav – pokazali nespremnost kao šira zajednica da pomognemo ljudima koji su silom prilika ovdje došli iz dalekih krajeva svijeta, ali i da se pobrinemo za naše ljude koje je zadesila bolest. Svjestan sam da je na zdravstveni sustav velik teret pao, ali čovjek se ružno osjeća kad pozove i kaže da ima simptome, a oni odgovore: “Popij paracetamol”. Da li smo mogli više, vjerojatno jesmo, da li smo trebali više – definitivno jesmo. Izgubili smo se u cijeloj ovoj situaciji.
Kako ljude ponovo zbližiti i šta učiniti da stvari profunkcionišu?
– Nadam se da će ovo novo normalno promijeniti se i vratiti na ono kako je bilo, ne može niko garantirati da hoće, ali se iskreno nadam da ćemo pronaći dio one istinske dobrote koju imamo u sebi, ali koju smo pomalo zaboravili. Okrećemo glavu jedni od drugih, što je ružno od nas kao zajednice koja dijeli i dobro i zlo, ne gledajući ni na vjeroispovijest ni na boju kože ni bilo koje drugo opredjeljenje. Moramo pokazati malo više da smo tu jedni za druge, čovjek za čovjeka, a ostalo će se razviti iz toga.
Ovo je u neku ruku bila prilika i za zbližavanje porodice. Jesmo li tu priliku propustili iskoristiti?
– Mislim da smo i tu podbacili. Ako se malo razgovara s ljudima, može se vidjeti da je ova pandemija, osim što je natjerala ljude da budu više jedni s drugima u domovima, pokazala da i ta osnovna ljudska jedinica obitelj nosi u sebi puno problema. Malo je ružno i tužno vidjeti kad neko dadne djetetu mobilni telefon samo da ga skine s dnevnog reda. Pandemija je pokazala velike probleme u samim obiteljima, u nekakvoj kućnoj atmosferi kao da je isplivalo puno ružnih stvari i vidi se da ljudi teško podnose blizinu jedni drugih, svojih najbližih. Čini mi se da je prisustvo, ta zatvorenost i nemogućnost da čovjek ode negdje i bude s prijateljima, pokazalo da i tu ima problema.
Je li Crkva, ali i druge vjerske zajednice, osjetila ovu krizu i kako?
– Crkva je definitivno osjetila pandemiju u smislu da su vjerska okupljanja bila ograničena, pa čak i zabranjena. Proizvelo je ružan osjećaj to što je crkva prazna, a vi ste poslati ljudima, niste poslati praznoj crkvi, jer crkva su ljudi, građevina može biti ovakva ili onakva, ali ljudi su bit crkve. S tog aspekta je bilo teško biti udaljen od vjernika, osobito zato što smo osjetili da im možda trebamo više nego ikad, u smislu razgovora i pružanja duhovne podrške, pomoći ljudima da nađu izlaz iz cijele ove situacije. Nije bilo nimalo lako, osobito u prvoj polovini godine.
Jako teško mi je bilo ljudima reći da ne dolaze u crkvu, ali svjestan sam da to radim zbog njih, mada vjerujem da to njima nije bilo lako prihvatiti.
Mnogo lakše je bilo političarima, koji su priliku iskoristili da ponovo sebi priskrbe.
– Ne volim komentirati dnevnopolitičku situaciju, ali mislim da jesu podbacili, te su iskorištavali priliku da ugrabe sebi i posebno je zabrinjavajuće što pri tome ne osjećaju nekakav stid ni krivicu. Bavljenje politikom ne bi trebalo biti stjecanje materijalnog sebi, nego općoj zajednici. Čak i te razlike koje imamo u političkom smislu ne bi trebale biti prepreka da se radi za zajedničko dobro. Podbacili su i političari, ali i mi koji opet iznova biramo ljude koji nisu tu da bi radili posao za zajedničko dobro.
Šta očekujete u narednoj godini?
– Ja se nadam da ćemo iz ove godine naučiti nešto za iduću. Ona će donijeti pred nas izazov vakcinacije i već je sad izvjesno da se neki tome odupiru, neki to ne žele napraviti. Ne bi trebalo to promatrati kao teoriju zavjere, nego bi trebalo to jednostavno promatrati tako da je vakcina odgovor čovječanstva na situaciju u kojoj smo se našli i treba je prihvatiti kao nešto pozitivno. Ne bi se trebalo odmicati, nego iz situacije koja je jako teška izvući najbolje što se može. Iskreno se nadam da će se situacija popraviti u našem društvu i ako ne možemo očekivati pomoć ljudi s vrha, onda mi obični ljudi, građani, trebamo jedni prema drugima pokazati više solidarnosti.
Koja je Vaša ovogodišnja božićna poruka?
– Možda nikada ranije kršćani cijeloga svijeta, ali i svi mi u ovoj našoj ranjenoj zemlji Bosni i Hercegovini i našoj Tuzli nismo više trebali božanske blizine, smisla i odgovora kao ovoga Božića. U “bolesnome svijetu”, da citiram Tomaša Halika, i u ovoj zemlji i gradu, opterećenim i starim problemima svih naših nerazumijevanja i nesporazuma, potreban nam je i novi, jasniji i drukčiji govor o Božiću. Njega nećemo pronaći niti u potrošačkoj groznici supermarketa niti u raskošnim i blještavim uređenjima naših domova, crkava i trgova, nećemo ga pronaći možda ni u patetičnim propovijedima i porukama religijskih profesionalaca.
Tržišna religija
Pronaći ćemo ga možda u neizgovorenom i prešućenom činu elementarne solidarnosti sa siromašnima ovoga svijeta, u pruženoj ruci utjehe bolesnima, u grčevitoj borbi da u manjku fizičke blizine drugome čovjeku, bratu, kako ga oslovljava Franjo iz Asiza, postanemo prijatelji, supatnici i donositelji nade, koja “bolesni svijet”, našu zemlju i naš grad može učiniti mjestima pažljivoga zajedničkog života.
Nije Božić ni datum u kalendaru kojega potrošačka kultura i “tržišna religija” obilato koriste da zadovolje ljudski egoizam i pohlepu. Božić je, tako sveta knjiga kršćanstva svjedoči, nova i stalno prisutna Božja prisutnost u ranjivosti čovjeka i njegova svijeta. Božić je ona Blizina koja može pomiriti i približiti razdvojene pojedince, kulture, nacije, politike i identitete; Božić je onaj Smisao koji u rastrganu ljudsku egzistenciju, neuvjerljivu religioznost i neetičnu politiku stalno ubrizgava nadu u bolji, odgovorniji i solidarniji život i djelovanje.
Izvor: Oslobođenje
