Religija zdravlja ili religija Božića? Ovo pitanje danas u vrijeme „bolesnoga svijeta“ i pandemije koronavirusa radikalno izaziva kršćanina i vjernika koji dočekuje još jednu proslavu, kako se to kolokvijalno kaže, „najradosnijega kršćanskoga blagdana“.
U današnjoj sveopćoj, a ponajviše medijski napuhanoj zdravstvenoj krizi postalo je zdravlje osnovni pojam i osnovno mjerilo vrijednosti. I to ne samo vrijednosti pojedinih država, naroda i društava, nego i vrijednosti čovjeka pojedinca. Temeljne nade toga čovjeka nisu više humanistički ili kršćanski ideali, nego zebnja nad sveukupnim krahom našega načina života i nad propašću onoga što P. Bruckner naziva „tržišna religija“. Koronavirus nije poštedio niti sam Božić i onaj svečarski feeling koji ga okružuje. Izvorno religiozno nadanje u Božji dolazak čovjeku i čovjekov susret s njime upregnuti su ponovno u nemilosrdni trgovački pathos kupovanja i prodavanja, a samo slavlje Božića vratilo se, smatraju mnogi kritičari merkantilizma i merkantilističkoga kršćanstva, u jedan oblik novoga poganstva, koje sa samim događajem Božića i njegovim religijskim značenjem nema nikakve smislene veze.
Pučka radost i Božić bez Boga
U jednom takvom društvenome okviru gdje su strah za zdravlje, kao i novac i tržište spiritus movens svakoga djelovanja i vrijednosnoga prosuđivanja vrlo je teško razložno i uvjerljivo podsjetiti, barem u pisanoj formi, na temeljnu vjerničku i vrijednosno-etičku poruku božićnoga događanja. Božić se živi, teološko-vjernički interpretira i pastoralno naviješta na nekoliko razina koje njegovu etičko-moralnu dimenziju ili samo spominju, ili je uopće ne dodiruju niti tematiziraju.
Prva razina slavljenja Božića jest ona pučko-tradicionalna. Vidljiva je osobito u našim krajevima. Očituje se ponaprije u određenim običajima vezanih uz pučku kulturu, prehranu, okupljanje obitelji, raznolike vidove čestitanja, posjete misama, pučke popijevke i sl. Sadržaj božićnoga slavlja i događanja reducirani su na ravan pučke romantike i običajnoga nasljeđa. Poruka o Božjem dolasku na svijet na ovaj način bitno je „prizemljena“ i pročitana na jedan jednostavni način te funkcionira u vjerničkome smislu pozitivno te proizvodi jednu atmosferu drukčijega, svečanijeg i „blagoga vremena“, kako to opisuje poznata adventska pjesma.
Druga razina jest ona tradicionalno-teološka. Crpeći pojmove i interpretacije iz duge biblijsko-teološke tradicije crkvene i civilne instance i pojedinci u svojim proglasima ili propovijedima ponavljaju riječi o Božjem utjelovljenju, učovječenju u konkretni lik ili osobu Isusa iz Nazareta. Čin utjelovljenja (inkarnacije) ili učovječenja (inhuminacije) božanskoga Logosa biva proglašen temeljnim stupom vjerovanja, uzrokom ljudske radosti te razlikovnom točkom kršćanstva prema drugim religijama i svjetonazorima. Takvome dogmatskom (službeno-crkvenom) shvaćanju Božića nasuprot stoje interpretacije ateističkih ili religijsko-kritičkih krugova kako je sam događaj Božića mitološka kategorija, a pojmovi kojima se Božić opisuje pripadaju prevladanom filozofskom optimizmu antičke i srednjovjekovne filozofije i teologije. Dogmatski uokvireni Božić zapravo je, uz različite sociološke preduvjete, i proizveo njegovo naličje u današnjoj formi potrošnje i potrebe besciljnoga darovanja, kupovanja i prodavanja. Ranije spomenuta pučka kultura u dodiru s dogmatskim tumačenjem zapravo je proizvela jednu vrstu božićne „duhovnosti“, koja je također upregnuta, bez njezina znanja i pristanka, u sveopću komercijalizaciju Božića. Biblijsko-dogmatsko tumačenje Božića ima u sebi veliki etičko-moralni potencijal, koji nažalost ni približno nije iskorišten u javnom diskursu, navještaju ili teološkom promišljanju.
Treća i vjerojatno najvažnija razina božićnoga slavljenja jest ona povjesno-kulturalna. Božić je kulturalna baština zapadnoga svijeta, neovisna skoro o svome izvorno kršćanskom podrijetlu. Kao što su to sloboda, jednakost, ljudska prava, demokracija ili ljudsko dostojanstvo. Da bi se ovo shvaćanje Božića lakše shvatilo nužno je malo se vratiti na sami dating nastanaka ove svetkovine. Rimski je car Konstantin, godinu dana nakon što se obratio na kršćanstvo, na crkvenom saboru u Niceji 325. godine držao govor. Tema toga govora nije bila Biblija, ni Isusovo uskrsnuće niti njegove mudre usporedbe. Govorio je o rimskom nacionalnom pjesniku Vergiliju, odnosno citirao njegovu pjesmu koja govori o kraju vremena, o rođenju djeteta, o dolasku zlatnoga doba koje će biti osvijetljeno rođenjem božanskoga djeteta sunca. Doći će do kraljevstva mira i novoga vremena. Sudionicima Sabora (uglavnom crkvenim velikodostojnicima) nije trebalo puno mudrosti da ove riječi povežu s biblijskim podacima o navještaju Isusova rođenja kod proroka Izaije. Rođenje djeteta o kojem piše Vergilije nije ništa drugo nego proročanstvo o kojemu govori i starozavjetni prorok.
Car Konstantin je uspio u onomu što je namjeravao: pomirio je helenizam, dakle tadašnju grčko-rimsku kulturu i kršćanstvo. Božić, ili rođenje božanskoga djeteta, postali su stup stvaranja nove, rimsko-kršćanske kulture. Ta sinteza djeteta sunca i djeteta mesije kao liturgijsku konsekvencu imala je uvođenje svetkovine Božića, koja nema starozavjetne paralele. Pitanje samoga datuma nije od velike važnosti, ali treba napomenuti da se 25. prosinca još od cara Aurelijana u Rimu slavi rođendan (dies natalis) nepobjedivoga sunca (sol invictus). Još tada, na početku kršćanstva i njegova teološkoga i političkoga kodificiranja, Božić je funkcionirao kao kulturalna ali i kao politička činjenica kojom je Konstantin želio izgraditi mir u svome carstvu. Usprkos tolikim stoljećima i danas Božić funkcionira, to se najbolje vidi u razvijenim zapadnim zemljama, više kao kulturalni blagdan (slave ga vjernici i nevjernici, kršćani, muslimani i drugi) a manje kao podatak i činjenica kršćanskoga vjerovanja. Neki teoretičari govore da je Božić postao „Božić bez Boga“.
Je li uopće moguća božićna etika?
Božić, prikazan u prethodnim recima kao pučka svečanost, kao izričaj kršćanske dogme i kao kulturalni element zapadnoga svijeta ima svakako još puno svojih značenja. Ovdje navedena značenja uzeta su samo kao uzorak da bismo lakše otvorili temu koja stoji u naslovu ovoga razmišljanja, a to je kakva bi bila etička, moralno-etička ili političko-etička dimenzija Božića. I postoji li uopće nešto što bi se moglo nazvati božićnom etikom? Što nam poruka o Božjem dolasku u čovjeku Isusu priopćava o našim odlukama, potezima i stavovima u životu? Rekli smo već da je to teško formulirati. Rekli smo i neke razloge zašto je to tako.
Međutim, pokušat ćemo otkriti ili barem malo odškrinuti i tu duboko ljudsku dimenziju božićne tajne.
Temeljni teološko-vjernički podatak o Božiću glasi: Bog je pohodio čovjeka po čovjeku. U Isusu iz Nazareta, konkretnoj povijesnoj osobi, Bog se umiješao u ljudsku muku, radost i nadanje, umiješao se u njegovu povijest i njegov život. Neovisno o tome doživljava li pojedini čovjek to Božje „upletanje“ osjećajno kroz pučke svečanosti ili intelektualno kroz zamršene teološke formulacije ili čisto ljudski kroz dostignuća ljudske kulture, on na tu činjenicu ne može ostati imun. Ne može jer je on biće koje u rascjepu suvremenoga potrošačkoga mentaliteta, zbog svoje konstitucije kao čovjek koji misli, traži oslonac i točku orijentacije.
Taj temeljni antropološki podatak o čovjeku izloženom vjetrometini povijesti, ogromnome rastu njegove tehnološke moći, njegova znanja i umijeća prva je točka nacrta jedne male božićne etike. Čovjek je razapet između osjećaja vlastite moći i nemoći, izmeđi vlastite slobode i prikraćenosti. Svjestan je da sam sebe ne može zaštititi od vlastitog ogromnog znanstvenog i tehnološkog napretka i da je upravo zbog toga napretka ugrozio prirodu koja je temelj njegova života. Dakle njegov vlastiti i biološki identitet je ugrožen, a s druge strane ugrožena je priroda kao temelj njegova postojanja na zemlji.
U toj jednoj „heuristici straha“ (H. Jonas) čovjek postavlja radikalno i duboko pitanje smisla: Koliku šansu ima on u tome svome proturječnome stanju? Mora li, ne kriveći za svoje stanje prosvjetiteljstvo ili modernu, ostati u pukoj bespomoćnosti? Odgovor božićne etike, utemeljene na onoj činjenici Božje umješanosti u čovjekovu muku, bi bio da i današnji čovjek treba pristup vjere da bi samoga sebe mogao razumjeti, odnosno da bi razumio i svoju slobodu i svoju ljudskost. Moderni čovjek koji se sam zapleo u vlastitu tehnologiju i autonomiju zapao je u nesigurnost svojih resursa smisla. On treba kršćansko iskustvo vjere i kršćansko iskustvo Boga da bi mogao razumjeti vlastitu egzistenciju u svoj njezinoj ugroženosti i apsurdnosti. J. Römelt piše da „upravo u krizi svih metafizičkih konteksta smisla i u otvorenoj izručenosti gubitku smisla i banalnosti današnjice, ostaje čovjek neshvatiljivo zahvaćen povijesnospasenjskim susretom s Bogom. Teologija – ne samo katoličke orjentacije – upravo je ovo značenje kršćanskoga iskustva Boga izradila u svome dijalogu s modernim svijetom“. Međutim, upravo je taj moderni svijet na neki način Boga sklonio iz svoga središta, postavljajući na njegovo mjesto druga božanstva koja ga sapinju i guraju ga u onaj osjećaj nesigurnosti i izgubljenosti, usprkos njegovu silnu napretku u tehnologiji i znanju. Onaj „utjelovljeni Logos“ o kojemu govori patristička teologija utjelovljenja, mogao bi se prevesti kao „utjelovljeni Smisao“ za današnjega čovjeka. Upravo ta činjenica nuđenja smisla čovjeku bez orijentacije i čvrste uporišne točke, prva je i najvažnija odrednica jedne naše male božićne etike.
Božja i ljudska solidarnost
Drugi korak formuliranja naše male božićne etike proizlazi iz Božje solidarnosti. Dopustivo je i opravdano spomenute dogmatske formulacije o utjelovljenju/učovječenju prevesti u kategoriju „Božje solidarnosti s čovjekom“. Na taj način jedan od središnjih pojmova kršćanske socijalne etike, odnosno katoličkoga socijalnoga nauka postaje i temom naše božićne etike. Ako kršćani u Božiću prepoznaju Boga koji je solidaran s čovjekom, koji uzima na sebe teret bivanja čovjekom, onda je nužno da i oni budu graditelji solidarnih odnosa u svijetu. Iz življenja darovanoga smisla te iz božićne obveze solidarnosti morali bi računati posebno s onima na rubu, sa siromašnima. Evanđeoski opisi Isusova rođenja upravo su smješteni u taj kontekst siromaštva, malenosti i jednostavnosti. U svojim govorima i nastupima Isus upravo njima daje prvo mjesto. Stoga bi kršćani, a s njima i kršćanske crkve trebale biti tijekom proslave Božića posebno pozorni na siromašne. Ne treba se zagušiti u svjetlima zapadnjačkih božića i ne upozoriti na rastuće siromaštvo na Jugu naše planete, ali i na sve veće siromaštvo u pojedinim europskim, razvijenim kapitalističkim državama.
Božićna solidarnost uključuje i brigu za buduće generacije i na sudbinu našega plavog Planeta. Strah za budućnost čovječanstva ili ona „heuristika straha“ o kojoj su pisali H. Jonas i cijeli niz kršćanskih etičara i teologa (Schlögel, Merks, Römelt) trebao bi posebno među kršćanima probuditi osjećaj odgovornosti za Zemlju i čovjeka na njoj, a među teolozima intelektualni žar za promicanjem etike i „teologije odgovornosti“. Božja ili božićna odgovornost trebala bi biti jedan od najvažnijih motiva djelovanja kršćana u modernome vremenu. I solidarnost i odgovornost stoga su središnje teme naše male božićne etike.
I na kraju čovjek?
Božićni događaj prvotno je događaj čovjeka. Bog se ne utjelovljuje/učovječuje u ljudsku narav ili neko opće čovještvo nego u konkretnu povjesnu osobu, Isusa iz Nazareta. Njegovo „samopriopćavanje“ (K. Rahner) svijetu i čovjeku događa se upravo preko toga povjesnog Isusa. Zato Božić ne znači proslavu neke apstraktne ljudske naravi, nego čovjeka pojedinca, s njegovim imenom i prezimenom, njegovim nadama, radostima i patnjama.
Iz toga podatka kršćanske vjere, iako posredno i često protiv volje Crkve, razvio je suvremeni zapad teoriju o pravima čovjeka, njegova dostojanstva i njegove nepovredivnosti. Velike ideologije kolektivnih pripadnosti, posebno u prošlome stoljeću, prijetile su da ovo dostignuće prvotno kršćanske antropologije ozbiljno dovedu u pitanje. Na našim stranama, koje se znaju slavodobitno zvati kršćanskima, i danas je kolektivna svijest često jača od individualne. Pokazali su to ratovi i ubijanja devedesetih godina, kada se čovjeka nije promatralo kao jedinstveno biće, nego samo kao člana nekoga (tuđeg) nacionalnoga i/ili vjerskog kolektiva. Uz Božić i božićne vrijednosti dobro je se sjetiti da se često zaboravi ta činjenica Božje proslave pojedinca i njegove vrijednosti. Stoga principe naše male božićne etike završavamo s humanizmom, s brigom za čovjeka, kao središnjim i najvažnijim akterom Božje božićne avanture.
* * *
Na početku teksta postavili smo dilemu: religija zdravlja i novca ili religija Božića? I tu smo dilemu postavili upravo pred pojedinoga čovjeka koji dočekuje Božić. Upravo je to dilema koju proživljava pojedinac danas na ruševinama jednoga poretka, kojega možemo nazvati kršćanskim Zapadom ili kršćanskom Europom. Novac, pohlepa, posjedovanje, moć, progres, uspjeh i slava stoje nasuprot osmišljavanju cjeline života, cjeline postojanja i mogućnosti orjentiranja. Koju će stranu izabrati puno ovisi o načinu na koji će Božić ili božićna tajna biti posredovana od onih koji još vjeruju i od institucija Crkve kojoj je to posredovanje upisano u njezino poslanje. Hoće li božićne vrednote (smisao u kaosu orjentacije, solidarnost i odgovornost te humanost) naći načina da postanu orjentacijske točke suvremenom čovjeku ovisi prvotno o kršćanima samima. A one, svaka na svoj način, žive i nude se i u onome pučkom radovanju u slavlju Božića, u visokoj teologiji i mistici, ali ništa manje i u svjetovnome, kulturalnom obilježavanju i slavljenju Božića.
Franjo Ninić (polis.ba)
