Piše: Robert Petrović
Pisati o Glasniku nije nimalo lako i bilo kakav osvrt ne može ni blizu dočarati sve ono što on predstavlja sve ove godine. Važnost koju daje svima nama u Tuzli počeo sam shvaćati krećući se oko ljudi koji ga čitaju i time motiviraju da ustrajete u svakom naumu koji Glasnik predstavlja. Svoj stav o kroničaru vremena , kako ga i sam volim nazivati, opisat ću kroz nekoliko malih priča te tako pokušati osloboditi misli koje sam stekao sve ove godine u kojima pišem i ostavljam trag za neke nove generacije.
Krugovi
Priču o krugovima sam počeo shvaćati nakon nekog vremena provedenog u Napretku i samim time pišući za Hrvatski Glasnik. Usporedio bih to s onim Olimpijskim krugovima na jedan simboličan način. U tekstovima Glasnika mogli ste naći politički krug, krug iz vjerskog života, krug kulture ili pak krug onih nekih drugih ljudi koji nisu toliko uobičajeni u Napretkovoj sredini, ali su itekako važni. Svi ti krugovi su se držali u svojim okvirima i nisu se spajali često, ali uvijek i baš uvijek onaj koji ih ujedini u svakom broju je upravo Hrvatski Glasnik. Onda sam počeo zamišljati kako bi to bilo kada bi bili spojeni i van okvira Glasnika, ali to je neka druga priča koja tek treba biti ispričana.
Neću biti švabo !!!
Važnost ove rečenice nisam shvaćao dok sam kao mladi gimnazijalac slušao omiljenu grupu Zabranjeno pušenje. Činila se komična i nekako u drugom vremenu određena. “Oprosti im glasniče” – svima onima koji ovu rečenicu čine sve glasnijom bar u mom svijetu shvaćanja. Dijeleći Glasnik po župama često sam se susretao s ljudima koji su na njega gledali kao na nešto nebitno i često mi govorili kako nikad ne bi dali novce za to i kako nemaju vremena čitati takve teme. Onda, shvatim jednu jako važnu stvar. Upravo ti ljudi koji to rade, stalno kukaju i okreću se svakom vjetru koji puhne te čine da naši mladi odlaze, ali s pravom mogu reći majoriziraju i sami sebe. Neshvačanje važnosti Hrvatskog glasnika ravno je odlasku iz Bosne i Hercegovine.
Zarobljene misli zbog osobnog preživljvanja
Misli su čudo, ali zarobljene nemaju nikakvog smisla. Često se susrećem s mnogim cenzurama u različitim segmentima života. Nametnute su,nažalost zbog preživljavanja i boljeg sutra. Morate se prilagoditi sustavu kako bi mogli napredovati ili u najgorem slučaju zadržati poziciju na kojoj se nalazite. Međutim, u Glasniku sam primjetio jedan novi pokret koji nisam susretao u Tuzli tako često.Susretao sam ga samo kod ljudi kao što je naš dragi, nažalost pokojni, Ćazim Sarajlić. To je tip ljudi koji su savršeno i argumentirano sve svoje misli iskazivali, izravno, istinito i bez ikakvog straha. Pokret koji sam pomenuo, a koji je u punom mahu zažvio i zapisao se u Glasniku, nazvao sam “Ninićevizam”. Smatram da je “Ninićevizam” upravo po definiciji oslobađanje misli iz kaveza u koji smo ušli prisilom i za koje nam trebaju posebni ključevi. Pokret “Ninićevizma” u Glasniku je upravo našao taj ključ i koliko god to mnogi ne htjeli priznati, oslobađa misli svih nas koji preživljavamo u našoj Bosni i Hercegovini.
Ti si moj ponos, religija , nacija, moj klub i reprezentacija
Na ulaznim vratima kuće svog prijatelja vidio sam natpis na kom je pisalo : “Ulazi bez kukanja !” Tako, dragi čitatelji, čitanjem Glasnika upravo možete vidjeti mnoštvo tekstova koji se ne pozivaju na kukanje i koji šire optimizam. Stoga mislim da Glasnik upravo djeluje kao ta poruka na vratima koja se otvaraju s osmijehom na licima i vjerom u dobre ishode svih izazova za koje smo spremni boriti se, svi krugovi zajedno. Stoga , Glasniče, želim ti čestitati tvoj rođendan, zahvaliti ti se što si definirao mnogo mojih stavova i konačno ti reći kao stihovi pjesme jedne: “Ti si moj ponos, religija , nacija , moj klub i reprezentacija!”
