O imunosnom sustavu našega tijela ne razmišljamo dok se ne prehladimo kada obično prionemo na čajeve, voće i razne vitaminske pripravke. Međutim, naš imunosni sustav radi danonoćno, 24/7, cijeli život, pa čak i onda kada o njemu ne razmišljamo.
Danas razgovaramo s uvaženim dr. Blaškom Topalovićem, istaknutim epidemiologom u BiH, o važnosti imuniteta za pojedinca, ali i za globalnu populaciju.
Razgovarala: Blanka Đulabić, dr. med.
HG: Dr. Topaloviću, koje su to naše prirođene prirodne barijere kada su u pitanju infekcije?
Imamo anatomske i fiziološke barijere (koža, sluznica oka, te dišnog, probavnog i urogenitalnoga sustava), koje, kada su intaktne predstavljaju našu prvu liniju obrane.
HG: Kada razgovaramo o imunitetu, nemoguće je ne spomenuti pojam nespecifičnog i specifičnog imuniteta. Možete li nam kazati nešto više o njima?
Dr. Topalović: Imunološki sustav je podijeljen na: nespecifični (prirođeni) i specifični (stečeni). Nespecifična/prirođena imunost je prva crta obrane organizma, dakle ista postoji i prije kontakta sa uzročnicima bolesti, te reagira istovjetno prema svakomu štetnomu agensu i čine ju ranije opisane barijere zajedno sa:
- stanicama nespecifične imunosti (granulociti, mononuklearne stanice, odnosno naše stanice bijele krvne loze),
- cirkulirajući proteini, citokini, intraepitelni T i B limfociti.
Specifična stečena imunost ne postoji prije nego li se ostvari prvi kontakt s uzročnicima bolesti, te je potrebno izvjesno vrijeme poslije kontakta da bi se ista razvila. Najvažnije stanice u specifičnoj imunosti predstavljaju limfociti (T limfociti-podrijetlom iz timusa, te B limfociti- podrijetlom iz kostne srži).
Obje vrste imunosti ne djeluju odvojeno već se međusobno nadopunjuju i uzajamno djeluju. Specifična, stečena imunost može biti stečena aktivno (imunosni sustav proizvodi protutijela koja ostaju u tijelu nakon infekcije) i pasivno (novorođenče dobije protutijela od majke koja ga štite dok je njegov imunosni sustav još uvijek nezreo i u razvoju). Umjetno stečena imunost se postiže: pasivno-unosom gotovih protutijela da bi se spriječila infekcija/trovanje: npr. tetanus, bjesnoća, zmijski ugriz i aktivno-cijepljenjem.
HG: Što je to “imunitet krda”, kako se stječe i za što je važan?
Dr. Topalović: Kolektivna ili grupna imunost predstavlja poželjan efekt koji se postiže kada je veći dio populacije imuniziran protiv infektivne bolesti. Kolektivna imunost se teže može postići i prirodnim prokuživanjem divljim sojem virusa, dakle bez cijepljenja, što je vrlo riskantno, jer infekcija ovakvim divljim virusom nosi i velike žrtve/smrtnost. Da bi se dostigao željeni efekat, procijepljenost protiv infektivne bolesti varira od bolesti do bolesti. Osobito visok postotak procijepljenosti mora biti kod krzamaka/morbila/ospica obzirom da se radi o izuzetno infektivnoj bolesti gdje jedna osoba u vrlo kratkom vremenu može inficirati 15-20 drugih osoba. Da bi se dostigao poželjan efekat kolektivne imunosti, postotak obuhvata imunizacijom protiv ove bolesti mora biti oko 95% i veći. Za razliku od morbila, grip je infektivna bolest izazvana manje infektivnim virusom, te jedna osoba može inficirati 2-4 osobe. Stoga je za dostizanje poželjne kolektivne imunosti protiv sezonskog gripa dovoljan i niži obuhvat procijepljenosti populacije (60-70%). Pored navedenih bolesti treba pomenuti i druge cijepno preventabilne bolesti (difterija oko 85%; rubela, mumps, dječija paraliza oko 80-85%, velike boginje oko 85%-eradicirane itd.).
HG: Zahvaljujući kolektivnoj imunosti eradicirane su velike boginje.
Dr. Topalović: Tako je i to je apsolutno dokaz da kolektivna imunost postoji, a na putu je ostvarenje eradikacije i još nekih bolesti sa izrazito visokim morbiditetom i mortalitetom kao i invaliditetom primjerice dječje paralize te ospica. Kolektivna imunost postignuta putem imunizacije je brži, jeftiniji i sigurniji način kontrole infektivnih bolesti u odnosu na hospitalizaciju, karantenu i druge mjera koje se sprovode u slučaju epidemije/pandemije.
HG: Što je sa cijepljenjem, mnogi ljudi ne žele primiti cjepivo?
Dr. Topalović: Čak i u najuređenijim zdravstvenim sustavima nerealno je očekivati da svi ljudi u jednoj populaciji budu cijepljeni. Neka cjepiva ne smiju primiti djeca koja imaju teške alergijske reakcije na sastojke cjepiva, potom neka zbog supresije imunološkog sustava, osobe koje primaju imunosupresivne lijekove, neurorizična djeca, trudnice (neka cjepiva) itd. U slučajevima niskog obuhvata cijepljenjem moguća je epidemijska pojava određene infektivne bolesti pri čemu su necijepljene osobe u velikom riziku i opasnosti. Što veći obuhvat cijepljenjem manja je vjerojatnoća da te ugrožene osobe dođu u kontakt sa uzročnikom koji može ugroziti njihovo zdravlje. Cijepljenjem organizam osobe dolazi u kontakt sa oslabljenim/umrtvljenim mikroorganizmima koji ne uzrokuju bolest već podstiču imunosni sustav osobe da reagira na susret sa antigenom tako što ih pamti i sprema za borbu protiv istih uzročnika. U slučaju infekcije osobe istim mikroorganizmom, on biva prepoznat od strane imunosnog sustava, te se pokreće aktivacija T i B limfocita, eliminacija antigena i čuva memorija o tomu susretu. Rutinskim cijepljenjem djece sprječavamo obolijevanje populacije kao i osoba koje iz nekih medicinskih razloga ne mogu primiti cjepivo, dakle štitimo male bebe koje još nisu cijepljene, teško bolesne starije osobe, odnosno štitimo sve ugrožene osobe.
HG: Kako potaknuti ljude na cijepljenje?
Dr. Topalović: Insistiranjem na provedbi nacionalnih Programa imunizacije, jačanjem osobne odgovornosti prema svom i zdravlju naše djece, dobrom komunikacijom među ključnim čimbenicima u provedbi cijepljenja možemo doprinijeti povećanju postotka procijepljenosti protiv cijepno preventabilnih bolesti i značajno smanjiti mogućnost ponovnog javljanja bolesti, sačuvati i druge osobe koje se ne mogu cijepiti, starije osobe, te značajno utjecati na smanjenje smrtnosti i drugih posljedica infektivnih bolesti. Neodgovoran odnos prema cijepljenju, prirodne promjene u strukturi mikroorganizama, kao i mogućnost zloporabe infektivnih agenasa kao biološkoga oružja može, na žalost, doprinijeti ponovnom javljanju pojedinih infektivnih bolesti u epidemijskoj ili pandemijskoj formi praćenim visokom stopom morbiditeta i mortaliteta.
