Iako se u javnosti sve češće spominje pojam digitalnog autizma, stručnjaci su skloniji govoriti o prekomjernom korištenju i ovisnosti o ekranima, mobitelima, tabletima i sličnim uređajima koji itekako utječu na razvoj djece. Pojavljuju se teškoće kod učenja, pisanja i pamćenja, spavanja, a tu su i burne reakcije, agresivnost.
Mobilni uređaji u rukama djece česta su pojava, mamac su za hranjenje, a služe i kao lijek za smirenje.
Stručnjaci smatraju da previše djece vrijeme provodi na mobilnim uređajima. Poremećaj pozornosti, narušeno radno pamćenje – samo su neke od posljedica. Oni ne mogu memorirati neke stvari jer nekada sve je više primjera da djeca dnevno provode i po sedam sati pred ekranima.
Sve to utječe i na razvoj govora. Komunikacijske, govorne i jezične vještine sasvim sigurno dolaze u problem jer svi mi učimo i jezik i govor, a i načine ponašanja u komunikaciji, u interakciji sa živim ljudima, a ne s ekranima zbog kojih i djeca u vrtićima imaju problema.
Liječnici i stručnjaci psiholozi imaju sve više posla s djecom, čak im dolaze po pomoć i mališani vrtićke dobi. Odgajatelji zamjećuju da djeca puno govore engleski jezik jer na jednom autopilotu u tako ranoj dobi u nemalom broju slučajeva vrte sadržaje koji su na stranom jeziku, akceptiraju ih i uče. To nije kvalitetno znanje.
Ovisnost o ekranima predmet je brojnih istraživanja, ograničenja moraju biti neupitna, a upute stručnjaka su jasne. Dijete do godine dana uopće ne bi trebalo biti izloženo nikakvoj vrsti ekrana, dijete između prve i druge godine maksimalno jedan sat dnevno, što također neki govore da je previše, a da čak djeca iznad treće godine tamo do pete ne bi smjela biti izložena ekranima više od dva sata dnevno.
Stvarnost je drukčija, i baš zato stručnjake treba slušati, a sadržaj i vrijeme provedeno u digitalnom svijetu – ograničiti.
