Komšija S. i Derviš sjede ispred kuće, ispijaju prvu jutarnju kafu, puše motane cigare i sve to zaljevaju omiljenim napitkom – pivom.
– Derviše – obrati mu se S. – de ti meni kaži šta bi ti učinio kad bi naš presednik mjesne zajednice šef Jusuf sniš’o s funkcije, a umjesto njega doš’o ti i…
– Ih, šta bi uradio, dragi rođo!? Čuda bi’ uradio, čuda.
– Nešto oko infrastrukture?
– Čega, bolan?
– Putova, kanala i tako otog.
– Znaš šta, putovi nikad bolji bili nisu do sad?! Ne daj mi lagat’. Prije pedeset godina ovd’e je bilo sve blato i kozija staza. Je l’ tad šta falilo ljudima? Ništa osim ote infrastrukture. Danas im ni ona ne fali, dakle ne fali im ništa. Ja ne znam šta se žale.
– Put je popuc’o mjestimično i…
– Ha, pa logično da je popuc’o kad narod ‘oda po sred ceste. I kaput pukne kad ga stalno nosaš. Nek idu kraju i nek ne vuku drveta traktorima. Lijepo fino nek ćokove nosaju na leđima i nek idu krajem đe nema asvalta. Kanali, brate, uredni skroz. Kad se napijem i završim u nekom od njiha jedva iziđem, znači mogu provodit’ vodu i to polijepe količine.
– Vratimo se mi temi. Šta bi ti uradio da sjedeš na mjesto zvano čelo mjesne zajednice?
– Promijenio bi’ ime selu.
– Čuj?! – grohotom se nasmija S.
– Ja, ja! Selo bi se zaključno s mojim mandatarenjem počelo zvat’ Erster. Zamisli te ljepote, rođeni. Popunjavaš zahtjev za jednokratnu pomoć i u rubriki mjesto stanovanja napišeš Erster Donji 106. Nekog utrefiš na stanici u Tuzli, pita te odakle si, a ti k’o iz topa jasno i glasno izjaviš da si iz Erstera. Napiješ se na Previlama i neka te dobra dušica odluči kolima prevest’ kući, a ti kažeš “vozi me u Erster. – zaneseno prepričava Derviš.
– Daj ba, Derviše, tebi je glava u oblacima. Znaš li ti, bolan ne bio, da bi tebi opozicija oponirala odma’, a s njom i ovaj narod, pa bi umjesto novog imena, koje je da se razumijemo, prelijepo, narod počeo vikat’ da je iz Dragunje Pokojne?!
