Naslovna Istaknuto Slavimo Svetog Franju Asiškog, čovjeka s karakterom i ljudskim slabostima

Slavimo Svetog Franju Asiškog, čovjeka s karakterom i ljudskim slabostima

127

Otvoren Božjoj pomoći, Franjo je postao ono što je postao, boreći se često s vlastitom karakterom. Pomirio se sa samim sobom i drugima, postavši posvema izmiren čovjek

 Piše: Marinko PEJIĆ

 Nitko ne izabire vlastiti karakter, on ti je darovan, sviđao ti se ili ne, moraš ga prihvatiti onakvim kakav jest. Na karakter se možeš naviknuti, upoznati ga, i eventualno,  u velikoj borbi sa sobom, malo ga ublažiti ili pojačati.

Svi njegovi životopisci se slažu da je Franjo imao veseo i zaigran karakter. Iako se u mladosti bavio zanimanjem svoje obitelji, trgovinom, radio je to na jedan potpuno drugačiji način, jer je vrlo veseo i velikodušan, posvećen zabavi i pjesmi.

Poznajemo neke osobine njegovog karaktera i neke pojedinosti. Franjo je po naravi bio velikodušan, tako da je svoj novac trošio uglavnom na slavlja s prijateljima, gdje bio on redovito plaćao troškove. Jasno je da mu je ova osobina priskrbljivala mnoštvo prijatelja, koji ga nakon njegova napuštanja ratnog pohoda u Apuliji, izabiru za svoga „gospodina i kralja večeri“, koju je trebao organizirati po svom ukusu i svome trošku.

Franjo je volio društvo, prijatelji su bili stalno uz  njega, tako da je često ustajao od stola, uzevši tek zalogaj hrane, i odlazio s prijateljima i ostavljao roditelje žalosne zbog toga.

Bogat i briljantan, velikodušan i zabavan, Franjo je očito volio privlačiti pozornost na sebe, a za to mu nisu nedostajala ni sredstva ni mašta: Oblačio se raskošno i ekscentrično, tako da bi na skupa platna od svile i brokata ponekad prišivao krpe sasvim obične grube tkanine (današnji trend poderanih farmerica očito i nije tako originalan!). Iako je radio u trgovini svoga oca, Franjo nije bio zainteresiran za gomilanje novca, više ga je zanimalo privlačiti pozornost drugih, divljenje i zahvalnost prijatelja i poznanika.

Franjo je bio, dakle, čovjek bogato nadaren lijepim osobinama, koje svi vole, velikodušan, ljubazan, sklon prijateljevanju, ali i zanemarivanju vlastite obitelji, koja mu je ipak omogućavala tako raskošan život. Radostan i druželjubiv, ali i željan privlačenja pozornosti na sebe, dobrodušan, ali ipak temeljno okrenut sebi.

Kao što ne biramo karakter, tako ne biramo ni obitelj gdje ćemo se roditi, i ona nam je darovana. Nisu sve obitelji svetaca uvijek primjerne. Franjina obitelj, koliko nam je poznato, pogotovo njen muški dio, nije uspijevala, ili nije htjela razumjeti Franju, pogotovo od trenutka kada je počeo gledati svijet drugačijim očima. Odlučio je čvrsto u svom srcu da nikada neće odbiti milostinju nijednom siromahu koji ga bude molio za ljubav Božju.

Ovo njegovo ponašanje dovelo je do nesporazuma koji su možda već dugo tinjali u Franjinoj obitelji. Kada bi otac bio odsutan radi svojih trgovačkih poslova, Franjo bi na stol iznosio mnogo više kruha nego mu je trebalo, znajući da će to podijeliti siromasima, majka koja ga je voljela nježnom ljubavlju više nego drugu djecu, to mu je i dopuštala. Majka je očito imala poseban odnos s Franjom, možda upravo zato jer je često morala braniti njegovo „čudno“ ponašanje. Vrlo je moguće i da su drugi članovi obitelji primijetili taj poseban odnos. Franjin otac je u početku podržavao njegov raskošan način života, jer je smatrao da doprinosi ugledu kuće, da tako ističe očevu moć i bogatstvo, ali Petar Bernardone je bio prije svega praktičan čovjek, trgovac, i takvo Franjino ponašanje nije mogao razumjeti. Majka i sin su to skrivali od njega. Majčina posebna sklonost Franji dovest će je da ga kasnije oslobodi iz „kućnog zatvora“ u koji ga je otac bio stavio, što će izazvati svađu među supružnicima.

U biografijama se spominje i Franjin brat, Anđelo, i to u prilično negativnom svjetlu. Kada je Franjo već izišao iz očeve kuće i krenuo slijediti Isusa, susreće svoga brata na asiškim ulicama. Franjo je bijedno obučen i promrzao, a brat mu se podruguje, dobacivši jednom prolazniku: „Kaži Franji da ti bar za novčić proda svoga znoja“. Može li se u ovakvom bratovom stavu nazrijeti stara ljubomora prema Franji? Nema zato dokaza, ali se ne može ni potpuno isključiti.

Nije Franjo potjecao iz savršene obitelji, nego iz obične obitelji, koja ima svoje probleme i slabosti, kao i većina drugih obitelji.

Otvoren Božjoj pomoći, Franjo je postao ono što je postao, boreći se često s vlastitom karakterom. Pomirio se sa samim sobom i drugima, postavši posvema izmiren čovjek.

Ni sveci nisu oduvijek sveti, i oni su imali svoje slabosti i mane, ovom prirodnom zakonu ne izmiče ni Franjo, nego to iskreno priznaje u svojoj Oporuci, koju diktira malo prije svoje smrti. U Oporuci ocjenjuje grešnim svoj život u mladosti, prije nego ga je Božja milost dovela do obraćenja, primoravši ga da promijeni svoja mjerila vrednovanja.

„Bio sam u grijesima“ reći će Franjo, bez lažnog srama i ustručavanja. Što je konkretno pod tim mislio? Iz izvora koji pišu o Franjinoj ranoj mladosti, Prvi životopis Tome Čelanskog i Legenda trojice drugova, nepoznatog autora, nije potpuno jasno, pogotovo što izgleda da se s obzirom na ovu temu međusobno proturječe.

Toma Čelanski vidi prvenstveno u taštini Franjin grijeh iz mladosti. Bio je tašt, kaže Franjin prvi biograf, željan pozornosti, tako su ga odgojili njegovi roditelji, a on ih je i nadmašio u oholosti svijeta. Ali, ako se pomnije razmotre izvori, „oholi“ Franjo, kako ga predstavlja Toma Čelanski i ne čini se toliko različit od bezbrižnog, i zabavama sklonog mladića iz Legende Trojice drugova. U čemu je onda Franjin grijeh?

Njegov grijeh se sastojao u tome da je živio kao da Boga i nema; nije Bog utjecao na ono što je radio, nije bio nazočan u njegovim odlukama, izborima, vrednovanjima.

Kao i većina današnjih mladića, nije Franjo bio pokvaren čovjek koji bi drugima nanosio štetu i nepravdu. Život bez Boga ipak nas često navodi da činimo djela koje su protiv njega, poglavito, da izgubimo osjećaj za grijeh i na kraju smatramo da je ispravno sve ono što nam se sviđa.

Legenda trojice drugova to izriče na jednostavan i sažet način kada kaže: „I od tog trenutka prestade obožavati samog sebe“. U tome se i sastojao grijeh, obožavati samog sebe, čineći od vlastite osobe predmet svake želje, što u konačnici ne donosi nikakvo zadovoljstvo, nego upravo gorčinu. Rezultat  njegove potrage za samim sobom je gorčina i nezadovoljstvo. I upravo iz tog egzistencijalnog nezadovoljstva, a ne toliko moralistički shvaćenog grijeha kao uvrede Bogu, može se i roditi u čovjeku želja za oslobođenjem. Možda je to jedina prava mogućnost koju čovjek ima da se otvori novom životu, da postigne ono zadovoljstvo, ili slast, kako kaže Franjo, kojoj svaki čovjek po naravi teži. I za Franju to neće biti rezultat nekog njegovog podviga ili pobjede, nego jednostavno dar. Franjo je doživio da mu Bog besplatno daruje ono najvažnije, da to ne može steći ili osvojiti.

U trenutku kada besplatno daruje samog sebe najsiromašnijim svoga vremena, zaboravljajući po prvi put sebe, stječe uvid u svoj životni put: iskazati milosrđe onima koji ti ne mogu uzvratiti. Prakticirati milosrđe znači darovati se onima koje nam Bog stavi na životni put, bez ikakvog očekivanja, bez plana, shema, interesa ili zarade. S gubavcima je Franjo razumio da darivanje sebe, ponizno i strpljivo, često ne mijenja povijest: i poslije Franje, gubavci ostaju gubavci. On nije mogao očekivati ništa od njih, pa ni to da postanu bolji, ipak ta gesta milosrđa radikalno je promijenila svijet, jer je u svom korijenu promijenila Franjino srce.

Susret s patnjom i bolom, svojim vlastitom ili drugih ljudi, mijenja život čovjeka, jer patnja  nas nikada ne ostavlja onako kako nas zatiče, ili nas oplemenjuje ili pogoršava. U patnji neki ljudi proklinju Boga, drugi mijenjaju život na bolje, upravo u trenutku kada susreću križ, jer su uspjeli pretvoriti bol u ljubav, dajući novi smisao svome životu.

Mnogi mladici i djevojke i danas mijenjaju život kada dođu u kontakt s patnjom ljudi, koju do tada možda nisu ni vidjeli.

Franjo koji je živio bez Boga, susreće ga kao dar u gubavcima, i  ostatak svoga života provodi razgovarajući s Bogom i o Bogu, u neprestanoj borbi s vlastitim egoizmom.