Naslovna Društvo Slavimo pobjedu nad fašizmom: Kultura sjećanja potrebnija više nego ikad

Slavimo pobjedu nad fašizmom: Kultura sjećanja potrebnija više nego ikad

72

Nacistička Nemačka kapitulirala je 8. svibnja 1945. godine. Ova 76. godišnjica okončanja Drugog svetskog rata u Europi, pada u vrijeme kada je kultura sjećanja potrebnija nego ikad.

Tog dana generali Vermahta potpisali su bezuvjetnu  kapitulaciju Nemačke. Time je okončan Drugi svjetski rat u Europi, koji je započeo invazijom Nemačke na Poljsku 1. rujna 1939. Rat je u Aziji trajao još nekoliko mjeseci, do kapitulacije Japana 2. rujna 1945.

Procjenjuje se da je tijekom rata stradalo više od 60 milijuna ljudi. Lice svijeta deformiralo se na najbrutalniji mogući način – genocidom.

Skoro četrnaest milijuna ljudi je izbeglo ili je raseljeno s njemačkog istoka i srednjeg istoka. Poražena i uništena Nemačka morala ih je integrirati. To je iskustvo koje je svjedoke tog vremena učinilo senzibilnim za situaciju u kojoj se danas nalaze izbeglice.

Dan pobjede nad fašizmom najprije je uveden u 15 nekadašnjih republika bivšeg Sovjetskog Saveza nakon što je prema moskovskom vremenu 9. svibnja 1945. potpisana bezuvjetna predaja nacističke Njemačke, zapravo potpisana dvaput.

Njemačka bezuvjetna predaja potpisana je prvi put 7. svibnja 1945. godine u francuskom Reimsu. U ime poražene strane predaju je potpisao načelnik glavnog stožera njemačkog Wehrmachta, general-pukovnik Alfred Jodl, kasnije osuđen na smrt i pogubljen, da bi ga naknadno njemački sud rehabilitirao.

Pobjedničku stranu u ime vrhovnog zapovjednika savezničkih ekspedicijskih snaga u Europi zastupao je američki general Walter Bedell Smith, dok je njemačku predaju u ime sovjetskog Vrhovnog zapovjedništva prihvatio general Ivan Susloparov. Kao službeni svjedok predaje nazočio je francuski general-bojnik François Sevez.

Budući da se sovjetsko zapovjedništvo nije složilo s tekstom predaje, ali i zato što je Susloparov bio niskorangirani član vojne misije pri zapadnim saveznicima koji nije bio ovlašten za potpisivanje pobjedničkog dokumenta, Staljin je zatražio da se u Berlinu potpiše izmijenjeni tekst predaje.

Sa Staljinovom ocjenom da je riječ tek o uvodnom dokumentu složio se i glavni zapovjednik savezničkih snaga u Europi Dwight Eisenhower. Uz to, sovjetski čelnik je argumentirao dodatno potpisivanje činjenicom da je njemačka predaja u Reimsu predstavljala samo predaju zapadnim saveznicima, a Nijemci su istovremeno pružali otpor Sovjetima na istoku Europe.

Druga ceremonija predaje organizirana je u berlinskom dvorcu koji je bio pošteđen razaranja i to 8. svibnja 1945. kasno navečer, kada je u Moskvi zbog vremenske razlike već bio 9. svibnja. Danas je taj dvorac u četvrti Karlshorst Njemačko-ruski muzej, a do 1949. godine služio je kao glavni stožer sovjetskih snaga u Njemačkoj.

U ime poraženih predaju je potpisao njemački feldmaršal Wilhelm Keitel, a pobjednički potpis stavio je Georgij Žukov, maršal koji je vodio sovjetske završne ratne operacije i prvi ušao u Berlin. Svjedoci predaje Sovjetima bili su britanski zračni maršal i Eisenhowerov zamjenik Arthur Tedder, američki general Carl Spaatz i francuski general Jean de Lattre de Tassigny.

Izmijenjena berlinska verzija predaje razlikovala se od uvodnog teksta iz Reimsa po izričitom zahtjevu o potpunom razoružanju svih njemačkih vojnih snaga i predaji oružja lokalnim savezničkim zapovjednicima. Oba teksta predaje propisala su da snage pod njemačkim zapovjedništvom prestaju s aktivnim djelovanjem minutu nakon 23 sata 8. svibnja po srednjoeuropskom vremenu. Međutim, zbog razlike u srednjoeuropskim i moskovskim vremenskim zonama, kraj rata se u Sovjetskom Savezu, a danas u Rusiji i brojnim drugim postsovjetskim zemljama, slavi 9. svibnja.

Dan pobjede danas se službeno slavi u ArmenijiAzerbajdžanuBjelorusijiBosni i HercegoviniBugarskojCrnojGoriGruzijiIzraeluKazahstanuKirgistanuMoldavijiMongolijiRusijiSrbijiTadžikistanuTurkmenistanuUkrajini i Uzbekistanu. Zbog vremenske razlike u Francuskoj se slavi 8. svibnja, kao i u Češkoj i Slovačkoj. Nekoć se slavio i u bivšoj Jugoslaviji te Istočnoj Njemačkoj, dok se danas kao entitetski praznik Republike Srpske zadržao tek u Bosni i Hercegovini, a slavi se i u Poljskoj.

U većini zemalja ritual proslave je identičan – održavaju se ceremonijalni susreti, prigodna predavanja i primanja, vatrometi i vojne parade te demonstracije karakteristične za Rusiju i dio postsovjetskih republika.