Piše: Ivan Tučić/ polis.ba
Teško je pisati o migrantima i migrantskoj krizi u Bosni i Hercegovini. Teško je iz više razloga. Jedan od najvećih je svakako naše vlastito poluznanje. U nedostatku informacija, u odbijanju da se o ovoj problematici bar pokušamo informirati, brzopotezno iznosimo neosnovane stavove i zaključke. Pri tome najčešće zaboravljamo ono bitno. Govorimo o migrantima u množini, a pojedinačne sudbine tih ljudi uglavnom nas se ne tiču. Govorimo o zemljama iz kojih dolaze kao o neciviliziranim kulturama, često ne znajući ni gdje se te zemlje nalaze. Tako zapravo govorimo više o sebi. O vlastitim uskoćama. Kao da smo jedva dočekali migrantsku krizu, migrante kao nove stare neprijatelje da iznova pokažemo obrambeni arsenal, ne samo nekih zemljanih granica, nedodirljivih čistih teritorija, nego ograničenja vlastite ljudskosti.
Zato bi možda bilo najbolje uputiti se u susret konkretnom čovjeku, strancu. Da bismo doprijeli do ovih ljudi, potrebno je prijeći vlastite unutarnje prepreke i zabrane, odoljeti društvenom pritisku i „ilegalno“ doprijeti do života bližnjega koji je u potrebi. Ni tada se neće dogoditi ništa revolucionarno. Niti treba. Mnogi su na taj put već davno krenuli. Među nama je veliki broj neznanih muškaraca i žena koji spašavaju ljudskost. Oni u drugima, migrantima, vide čovjeka u nevolji, ljudsko biće koji ne smije biti napušteno i odbačeno, vide Božju sliku, Isusovo lice.
Neugasiva nada odlaska
Uputili smo se Stanko, Faris i ja u prihvatni centar za migrante u Sedru kod Bihaća. U centru se nalazi oko 400 migranata, uglavnom obitelji s djecom. Broj stalno varira. Neki uspješno prijeđu granicu i stignu u željenu zemlju Europe, drugi zauzmu njihovo mjesto. Za migrante se brinu razne humanitarne organizacije koje koordiniraju svoje programe kako bi svima, a posebno djeci, provedeno vrijeme u centru bilo što korisnije. Organiziraju se različite radionice, tečajevi jezika. Zamišljam kakve će uspomene djeca iz Irana ili Pakistana ponijeti sa sobom. Hoće li se sjećati centra kao škole gdje su stekli svoja prva znanja, hoće li im Bihać ostati u lijepom sjećanju? U mislima me prekida Faris. Došli smo u centar s konkretnim zadatkom: razgovarati s jednom ili dvije obitelji, čuti njihove priče, popričati s nekim od djelatnika, čuti iskustva rada s migrantima iz prve ruke.
Susrećemo tako Janees Shaju. Ona je žena iz južne Indije. Ima muža i troje djece koji su ostali u Indiji i koje već godinu i pol nije vidjela. U želji da svojoj obitelji osigura bolji život odlučila je otići u Italiju gdje živi jedan dio njezine rodbine. No u tome nije uspjela. Dok smo razgovarali, blizu nas su se igrala djeca, njihov preglasan smijeh nam je često odvlačio pažnju. U jednom trenutku je rekla: „Najviše mi nedostaju moja djeca. Svaki dan se čujemo, plaču i govore mi: mama nedostaješ nam.“ Oči su joj bile pune suza. Zašutjeli smo nakratko oboje. Prekinula je šutnju, blago se nasmijala i rekla: „Ovdje u Bosni su ljudi dobri. Pomažu mi svaki dan. Također, smještaj i hrana su dobri. Hvala svima koji se brinu o nama.“
Prije nekoliko dana Janees se obratila djelatnicima centra s jednom molbom. Pitala ih je postoji li crkva u Bihaću gdje bi mogla otići i pomoliti se. Želju su joj ispunili i odvezli su je u Crkvu sv. Ante u gradu. Kaže da je bila jako sretna. Molila je za svoju obitelj. Nadam se samo da će ih što prije vidjeti.
Razgovor smo završili, ali jednostavnost i vedrina kojima zrači Janees ostaju tajanstveni. Pomislio sam da je upitam odakle joj ta radost na licu usprkos svemu, ali sam odustao misleći da je možda bolje ne dirati u tu tajnu, ne pokušavati sve saznati. Pred tajnom je najbolje šutjeti.
Bita Dinarvand i Akbar Bahoor sljedeći su sugovornici. Oni su supružnici iz Irana. Muslimani su. Imaju dva odrasla sina. Prije tri godine odlučili su napustiti Iran zbog političkih problema u toj zemlji. Bita je medicinska sestra, radila je u bolnici u Iranu, a njezin muž je inženjer. U Iranu je imao firmu koja je zapošljavala pedeset ljudi. Nažalost, oboje su izgubili posao. Bila im je želja otići u Njemačku, jer tamo imaju rodbine. Kažu da im je tijekom prelaska iz Srbije u BiH negdje ostala putovnica. Zatražili su azil u Bosni, ali dobili su odbijenicu. Pokušat će ponovno za dva mjeseca.
Pričaju da su nekoliko puta išli na „game“ (prelazak hrvatske granice), ali nisu uspjeli. Više neće pokušavati, jer su se zbog težine terena povrijedili. U Bosni im je dobro, ali ističu jedan za njih veliki problem. Naime, banke u BiH su zatvorile bankovne račune migrantima, tako da ne mogu više primati novac od svoje rodbine. Sada se moraju snalaziti kako bi nešto zaradili. Bita pomaže u radu Crvenog križa, ali bez ugovora, dok njezin sin radi u jednoj organizaciji koja također pomaže migrantima. Akbar ima talent za slikarstvo pa mnogi od njega naručuju slike kako bi im na taj način svima pomogli.
Dženana i Stanko: Solidarnost kao poslanje
Dok smo razgovarali s Janees, Bitom i Akbar s nama je cijelo vrijeme bila Dženana Mujakić. Ona je djelatnica centra. Željeli smo čuti i njezino iskustvo. Rodom je iz Cazina, živi u Bihaću, radi s migrantima skoro dvije godine. Kaže da joj je otpočetka bila želja raditi s djecom izbjeglica. Ističe kako nije očekivala da će se toliko povezati s djecom. Međutim, s vremenom rad s njima toliko je utjecao na nju da sada osjeća veliku težinu toga posla: „Tu ljudi dugo ostaju, mnogo se vežeš za njih, slušaš o njihovim sudbinama, ako imaš imalo empatije, nemoguće je da se ne povežeš s njima. E onda ti ljudi idu u ‘game’ a ako imaju sreće prođu i onda misliš o njima, ostaje velika praznina. Želiš im dobro, želiš da prijeđu, navijaš za njih, ali ne možeš da suzbiješ tu emociju da ti fale kad odu.“ Na koncu ističe da voli svoj posao, da će cijeli život ostati u organizacijama koje pomažu drugima i vjeruje da radi više dobrog nego što to možda zbog težine posla ponekad loše utječe na nju.
Kada mi se činilo da bi ovdje trebalo stati i završiti našu posjetu centru, okrenuo sam se prema Stanku Perici, isusovcu, ravnatelju JRS-a. On priče migranata sluša gotovo svakodnevno. Započeo je svoju priču. Kazao je da je došao u JRS iz nekih drugih voda. Naime, bio je ekonom u Isusovačkom kolegiju u Zagrebu, a to podrazumijeva jedan prvenstveno birokratski posao. „Iskreno, jako mi je drago da sam sada došao u jednu drugu priču koja mi je puno svećeničkija, redovničkija, puno više vezana za zvanje za koje sam se odlučio.“ Svoj rad gleda i kao nastavak duge tradicije Crkve, posebno isusovaca koji su se susretali s drugim svjetovima, drugim kulturama, ali uvijek na način inkulturacije, bratstva, građenja dijaloga, makar to ponekad bilo teško. Ističe kako je teško i u Bosni, i kako treba uložiti i ovdje mnogo truda da se suživot, bratstvo i dijalog uspostave. No, to je jedan izazov za sve nas, najprije shvatiti da su migranti, izbjeglice, da su prije svega braća. Kada se od tog polazi, kada se problematika migracija promatra iz tog konteksta, a ne samo iz političkog ili ekonomskog, koji su također bitni, ali koji ne smiju biti presudni, onda nam je prvenstveno imperativ pomoći bratu u potrebi.
Stanko također svoju misiju ovdje vidi i kao misiju stvaranja mostova između JRS-a i drugih organizacija, između pripadnika drugih religija, ali i stvaranju mostova između katolika. „Jer kao što veli Ivo Andrić ‘Ništa nas ne zbližava kao zajednički sretno proživljena nesreća’. Volim taj citat iz romana Na Drini ćuprija i mislim da je ovo zaista nesreća koju zajedno proživljavamo, ali koju možemo sretno proživjeti zajedno i onda da nas ta nesreća zbliži. Ukoliko to uspijemo, a ja se zaista oko toga trudim i nastojim poticati druge onda će to biti jedan preobražavajući trenutak, jedan trenutak Božje milosti, jedan kairòs, znak vremena koji treba prepoznati.“
Završili smo razgovor, Stanko i Faris iz JRS-a pokazali su mi još nekoliko prostorija u centru koje služe za razne edukacije migranata, posebno djece. Izlazeći iz centra opet srećemo Janees. Nasmijanu.