Naslovna Kolumna Ljubavna priča

Ljubavna priča

108

Piše: Ivona Grgić

Bili smo sedmi razred i svojih smo trinaest ljeta ponosno nosali baš kao i zvonaste, trapez pantalone osjećajući se dovoljno velikim da volimo i budemo voljeni. Naš drug iz razreda, sin oca lovca i majke domaćice, se smrtno zaljubio u jednu djevojčicu iz drugog odjeljenja koja mu je, zamislite samo, uzvraćala ljubav. Ta je djevojčica bila prelijepa i nije ni čudo da je bila jedina iz naše ritmičke ekipice koja je dobila poklon za Valentinovo te godine. Nismo bile zavidne zbog toga, ali svima nam je malo bilo krivo što se eto nama ne poklanja na taj dan i svi smo pomalo htjele biti ona. Otac lovac i njegova žena su imali zdrav odnos sa djecom koji se temeljio na potpunoj iskrenosti pa su zaljubljenost smjeli priznati kao najbanalniju stvar tipa „gladan sam“. Ovo nije baš bilo svojstveno za druge roditelje tih godina i svi su lovcu trubili da će mu djeca otići u ‘elać jer im je sve dozvoljeno.
-Dakle, ti se zatetrijebio? – upita lovac sina koji mu je pred nama tražio novac da kupi djevojčici poklon.
-Kako mislite zatetijebio? – upitah.
-Znatel’ vi šta je tetrijeb?
-Ne znamo.
-Tetrijeb je ‘tica koja živi u šumi i kad se zaljubi blene k’o ovaj moj, ne trepće pa ga lovci u to vrijeme zaljubljivanja lako ulove.
-Kako izgleda ta ptica? – upita rođak.
-K’o malo bolji tukac, eto. I ne leti. Ima nad očima crveno, k’o da se našmink’o. – objašnjavao je lovac vadeći deset maraka iz novčanika.
Plesačici smo svi đuture birali poklon u mjesnoj trgovini. Uzeli smo rokovnik na kojem je pisalo I love you i malog medu kojem je na mjestu ruksaka na leđima bilo plišano srce.
-‘Oćetel’ da vam oto upakiram i metnem mašnu ozgor? – ponudi prodavačica svoj skromni doprinos ovoj ljubavnoj priči.
-Hoćemo! – horski se izjasnismo.
Poklon je oduševio djevojčicu. I sve bi bilo dobro da joj mama nije u torbi našla poklon sa imenom pošiljaoca. Dan nakon Valentinova je došla u školu ljuta k’o automatska puška, upala nam k’o pripadnik specijalne jedinice na čas kod razredne, u rukama držala rokovnik i medu, mahala cjedlicom i zahtijevala da se zatetrijebljeni kazni što se usudio njenoj djevojčici kupiti poklon jer smo svi mi još uvijek mali za zaljubljivanja i veza. Pominjala je sramotu, bezobrazluk, javašluk i ko zna još kakve riječi, u svaku rečenicu stavljala „oni su djeca, alo, djeca“. Zatetrijebljeni nije oborio ni pogled kada je mahala kažiprstom u njegovom pravcu i uopšte mu nije bila jasna njena reakcija jer su njegovi roditelji bili sve suprotno toj ženi koja cavri zbog ovakve sitnice. Razrednica jedva prekide njen piskutavi glas i podiže dječaka da se odbrani jer je mislila da je posrijedi neka greška. Naš drug ustaje i nabacuje osmijeh na lice misleći da će tako omekšati srce djevojčicine mame.
-Punice, ne vidim razlog da se toliko dereš, ja nju iskreno volim.
Svi smo se počeli smijati zbog toga što ju je nazvao punicom, a i razrednici se iskrade osmijeh koji pokuša svim silama zauzdati, ali džaba. Punica ostavi one poklone na sto i izađe iz učionice prosipajući bujicu psovki na račun oca lovca koji će se, po njenim riječima, kad tad fatati za glavu što toleriše ovakve poduhvate trinaestogodišnjeg sina. Kćerku je izudarala kod kuće još juče kada je našla poklon, a i taj dan kada se vratila kući. Mene je angažovao zatetrijebljeni, po preporuci dječaka kojem sam napisala prvo ljubavno pismo i koji me odbio, da mu onaj rokovnik ispišem kakvim ljubavnim rimama pa da ga opet pokloni kad se za to steknu uslovi, najkasnije do osmog marta i to je ujedno bio moj prvi spisateljski angažman. Honorar od jedne papirne konvertibilne marke sam odbila u ime ljubavi, a možda i zbog toga što sam zatetrijebljenog smatrala veoma hrabrim. Ono dvoje su bili poprijeko gledani sve do kraja osmog od strane konzervativnih nastavnika koji razmišljaju kao punica, a voljeli su se još malo nakon nemilog događaja jer je baš to odlika velikih osnovnoškolskih ljubavi – kratko, ali iskreno.
Lovac se nikad nije ufatio za glavu zbog svojih odgojnih metoda i sin mu je danas sretna osoba koja sa svim u životu imade sreće osim sa ženinom majkom, ali, brate, ne može u životu sve biti idealno. Punica ni danas dan nije nikome punica i čujem kako bi voljela ponijeti tu titulu po svaku cijenu, ali kćerku zanima samo nauka. Meni je život nadokandio sve propuštene dane zaljubljenih koje sam provela tužna zbog onog što me dobio kad sam mu napisala pismo. Samo se pitam đe sad ona prodavačica kad se k’o malo bolji tukac patim sa ovim pakiranjem poklona da mi metne mašnu ozgor?