Naslovna Istaknuto Priča Ljerke Lukić o Starom bunaru u Lukićima

Priča Ljerke Lukić o Starom bunaru u Lukićima

425

Piše: Ljerka Lukić

Grabovac u Ilijaševićima je najpoznatiji izvor pitke vode u Donjim Pascima, Općina Tuzla (do 1952. godine su se nazivali Hrvatski Pasci, Srez Tuzla). Tu prirodnu zdravu vodu su od davnina donosili i moji preci Lukići – pradjed Marko, zvani Markica, i njegov sin jedinac Tomo sa svojim obiteljima. Dok je zavičajna rijeka Liješnica bila bistra i nezagađena, ljudi su s nje donosili vodu za kućanstvo. Na njoj su i stari i mladi, i muškarci i žene, napajali stoku. Žene su također prale veš (rublje) na Liješnici. Moji roditelji Mijo Lukić i Ružica (rođena Tadić s Par Sela, Općina Tuzla), se sjećaju kako su kao djeca, pomažući starijima pri radovima u polju i na njivi, strčavali do te rječice napiti se vode i uhvatiti pokojeg raka. Iako su Lukići nastavili koristiti vodu sa Grabovca i iz Liješnice, odlučili su i kopati sebi bunar na svom golemom imanju.

Bunar je u Lukićima napravljen u jesen 1965. godine. U svim poslovima su zajednički sudjelovali i sve financirali svi Lukići – otac Tomo sa svojom djecom: Anto, Petar, Mijo, Nevenka, Ivo, Stijepo i Mato, te zet Ferdin Kovačević s Ljubača. Iz sigurnosnih razloga odlučeno je bunar kopati ispred Perine kuće, podnu velike oranice, na središnjem dijelu pozamašnog posjeda Lukića, na polovici uzbrdice, a ne uz Antinu kuću koja se nalazila bliže cesti Živinice-Dubrave-Tuzla.

Riječno kamenje, okruglog ili zaobljenog oblika, je dopremljeno sa rijeke Gostelje, od Stupara (Kladanj). Pero i Ferdo su angažirali trojicu poznatih majstora (tri mlada čovjeka) iz Gračanice (Doboj) za vođe svih radova. Cijeli bunar je bio oličenje ručne izrade. Zid je bio troslojni (trostruki) što znači u to vrijeme najsuvremeniji. Pero je bio majstor drvene izrade.

Sav posao je vjerno pratio i pas Vicko kojeg su donijele Gračanlije. Moj otac Mijo je na kraju od njih kupio tog psa. Tako je Vicko ostao u Lukićima i uvijek bio omiljeni ljubimac u našoj familiji.

Bunari su obično bili kopani ili na obasjanoj čistini ili u hladovini između voćaka, naprimjer između stabala oraha. Stari ljudi su zabadali i udarali ljeskov prut u zemlju te na taj način provjeravali pogodnosti za nalaženje dobre vode i odgovarajućeg mjesta za početak poslova. Ispitivanje postojanja pitke vode je bilo presudno.

Potreban je bio alat: krampa, trnokop, lopata, motika, čekić… Bunar je kopao jedan vješt radnik ili, ne često, dva radnika pošto je prostor uzak (od jednog metra do metar i dvadeset-trideset centimetara; vrlo rijetko do metar i pol). Prvi iskopani metar, u širinu i u dubinu, bi se namah opletao uvijenim prućem i pritkama kako se zemlja ne bi runila i osipala. Ovo opletivanje se ponavljalo, nastavljalo sa svakim novim iskopanim metrom. Kopači su stavljali iskopanu zemlju u kante pa davali znak površinskim radnicima ili dovikivanjem ili pomjeranjem, potezanjem užeta. Ovi su pomagali iznositi, izbacivati zemlju iz rupe, iz mračne dubine, te pomno dežurali i pazili kako ne bi došlo do odrona ili nabujavanja vode prilikom čega bi morali spašavati kopača. Kopač bunara je bio svezan jakim užetom ili lancem pričvršćenim za čekrk na površini zemlje. Čekrk je bio drveni, napravljen od nekoliko stegnutih i skovanih letava. Oko njega se brzo moralo navrtati debelo, izdržljivo uže ili teški lanac. Navrtao se na ručni pogon. Iskopana zemlja je vađena u željeznim kantama (konjare) uz pomoć užeta ili lanca a preko čekrka. Tako su se sve više uznavali unutarnji cilindrični zid i dubina bunara; okrugla rupa je produbljivana. Stjenke su se morale odmah oblagati kamenom i ozidavati malterom kako bi se spriječilo odronjavanje zemlje i probijanje nečiste vode kroz pore.

Kopanje je trajalo nekoliko dana dok se ne bi našla voda. Čim bi se ukazala prva voda, nastajalo je olakšanje i radosno se dovikivalo na kojem je metru, na kojoj dubini. Dodatno kopanje je moglo ili odmah prestati ili se nastaviti; ovisilo je o prilivu vode i o njenoj kvaliteti. Betoniranje zaokrugljenih strana bunara se moralo munjevito završiti. Prva voda se ispuljavala. Cjelokupni posao je bio zahtjevan i opasan. Ovako se postupalo gdje je tlo bilo zemljano. Na drugi način su kopani bunari gdje je tlo bilo kameno.

Na bunar bi se nadogradila drvena kućica sa pokrovom od crijepa i sa otvorom od tankih letvica (vratica – samotvorčić) kako bi bio zaštićen a voda zaklonjena od sunca.

Pozamašne kante vode su izvlačene ili potezanjem debelog užeta/lanca nagore, prema sebi, stojeći mirno i držeći tijelo što je moguće uspravnije (bez naginjanja u bunar), ili preko omanjeg čekrka pa spretno dohvatiti kantu i potegnuti je prema sebi. Unutar nekih bunara po njihovoj površinskoj sredini ugrađivan je drveni valjak (promjera deset do dvadeset cm) na koji je namotavano uže/lanac sa kantom. Valjak je također mogao biti pričvršćen na točak (kotač) koji se nalazio sa jedne od spoljnih strana kućice te se morao kružno okretati i znalački zakočiti (zaprijeti). Posebno su bili zanimljivi kotači koji su izgledali kao oni na volovskim kolima.

Kad je bunar bio uspješno završen, odnosno kad je voda bila bistra i pitka, gazda bi domaćinski organizirao pozamašni teferič. Dugo i glasno bi se slavilo.

Veliki značaj – pomoć i čast – je bio imati svoj bunar; vodu na svom imanju! Ta voda se koristila za piće, za ostale potrebe kućanstva, za pranje, za napajanje stoke, za zalijevanje usjeva… Katkad bi se bunar zaključavao katancem. Maloj djeci se nije dopuštalo igrati okolo. Ljeti se moglo staviti meso u kante i spustiti što dublje, do iznad vode, kako bi bilo čuvano na hladnom.

Lukića bunar je bio dubok devet metara s vodom vrhunskog kvaliteta. Ozbiljno su ga održavali, sustavno čistili i vodu redovito nosili na kontrolu u Tuzlu.  Suseljanima se uvijek dopuštalo nalijevati vodu. Bunar je zastajao sa upotrebom kad su se počela upotrebljavati umjetna gnojiva na okolnim oranicama.

Bunar u Tadićima na Glavici, na Par Selu, je pravio moj šukundjed Božo, zvani Božica, oko 1880. godine. Dubok je dvanaest metara i ozidan ciglom. Nastavili su ga koristiti i pomno čistiti moj prajed Ivo, zvani Ivić, te njegov sin Božo (moj djed) sa svojim obiteljima.

Lukića bunar su i u novije vrijeme održavali striko Pero i njegov sin Marko, zvani Markić. Danas ponosno stoji, prkosi vremenu, iako više nema ni strike Pere ni Markića. Prelijepo izgleda kao umjetnička skulptura povrh cvijetnjaka kojeg održava Milka Jurić-Lukić, Markićeva udovica.

Tadića bunar su održavali ujak Ivica, zvani dajdža Braco, te njegovi sinovi Tomislav i Mario. Sa bunara u Tadićima je skinuta kućica; osuvremenjen je pločom i hidroforom. Danas, ostavljen. Čuva uspomenu na pokojnog dajdžu Braciku.

Čak i danas se može doprijeti do Grabovca zahvaljujući mještanima, premda je nažalost zaboravljen i nekako zapostavljen od tuzlanskih općinskih nadzornika u ovom vremenu suvremene civilizacije. Snaga i ljekovitost vode s Grabovca ostaje upamćena u zavičajnoj povijesti usprkos Vodovodu.

Starinska vodenica (mlin) i starinski bunar (studenac) na Pascima su bili i ostali ponos Lukića! Starinski bunar na Par Selu i Kapela sv. Ante u Živinicama su bili i ostali ponos Tadića.