– De se bar pravi da me slušaš, makar kad ko ima! – izustila je majka molećivo dok je čekala goste očiju uprtih u svoju kćerku koju ćemo za potrebe ove priče nazvati Lana.
Mi smo šćućureni pod prozorom slušali ovaj razgovor pokušavajući da izvadimo loptu koja je zapala između dvije gredice cvijeća prije nego im gosti dođu. Lana je bila starija od nas nekoliko godina i uvijek se uzimala kao mjera kada nas odrasli prekorijevaju.
– Što makar sat vremena ne budeš kao Lana, što, samo da vidim kako je imati odgojeno dijete?! Međede jedan majevički, opet sastavljaš je i be, opet?! Zar se ne možeš izražavati kao Lana, pa lijepo vikat’ hvala, molim, izvol’te? Jok, nema hvala, nema molim, a izvol’te nema pogotovu! Kad odemo Laninoj materi, kako nas ono dijete fino dočeka na vratima, sok nam naspe i pomeće šolje dok mati napravi kafu. Kada nas usluži, Lana pita treba li još šta, a ako ne treba onda se povuče u sobu i uči. Nikad nam ne broji zube, nikad!
Pojma stariji nisu imali da smo mi od upravo od Lane naučili kako je i be sastaviti u jedno tako jako da ga ni eventualne batine neće rastaviti u našim idućim verbalnim upotrebama. Riječi poput hvala i molim je ostavljala samo za serviranje odraslim ušima, a o njenoj se (ne)kulturi veoma lako mogao snimiti solidan film, samo eto što su tad filmove snimali odrasli koji su vjerovali da smo mi svi ustvari ljubimorni na Lanu, jer pobogu oni su svojim očima vidjeli u više navrata kako se Lana ponaša. Ta je mala bila prava lisica, pa kada neka od naših mama krene njenoj i povede dijete, Lana to dijete uzme za ručicu i kaže:”Sad će tebi seka pokazati svoje lutke, hajde sa mnom i pusti mamu nek na miru popije kafu.” Onda bi Lana odvela dijete do sobe gdje joj mama drži slatkiše i načela šta zanimljivo, a to je bio osmi glavni grijeh pored onih crkvenih sedam, pa bi načinjanje oborila na to jadno dijete kojem naravno niko nije vjerovao da nije počinilo grijeh načinjanja.
Bio jedan Marko, jako fin i zanimljiv čiko, pun ljubavi prema djeci. O svojoj je ženi uvijek pričao kao da priča o kraljici, za razliku od drugih muškaraca, a kada dođe u goste obavezno iz unutrašnjeg džepa izvadi najbolju čokoladu, izlomi je i stavi pred nas djecu. Njegova žena nije ni nalikovala na onu kraljicu iz priča i kada im dođeš primijetiš kako je drska prema njemu, kako ga mrko gleda i ne uvažava ni jedan posto dok se on trudi k’o sivonja i oko nje i oko gostiju i oko djece. Svima je ta Markovica bila pomalo mrska, ali eto, niko nije zatezao odnos s njom radi Marka. Jednog dana puče haber da ju je Marko prebio na mrtvo ime. Svi su opet bili na Markovoj strani i čudom se čudili kako mu i ranije nije prekipilo, a pojma nisu imali da je njeno ponašanje ustvari bilo samo refleksija svakodnevnog Markovog maltretiranja koje se odvijalo isključivo kada niko ne gleda, a ne refleksija njene naravi, jer pobogu ljudi su vjerovali isključivo svojim očima.
Svi su izbjegavali Vanjinog muža, pa se rijetko dešavalo da neko bane na kafu kada je on kod kuće, jer je Vanja stalno kukala kako on ne voli ispijanje kafa i mahalanje koje te kafe prati. Ona se njemu stalno potčinjavala, strahovala da ga čime ne uvrijedi trčeći kući iz sela kada vidi da on ide s posla, pokušavala ga uzeti pod ruku kada idu putem, a on se izmicao, ljubila ga u obraz kada se kojim slučajem nađu na kakvom slavlju, a on na to hladan k’o led, išla je u selo i kupovala povrćke, tačnije paprike, koje on voli ako njoj ne prispiju na vrijeme ne pitajući pošto su… Svi su željeli svojim sinovima ženu poput Vanje, ali niko pojma nije imao da njen muž ne voli paprike i da ih ona kupuje za svoju dušu, za dušu koju je hranila ubijanjem njega u pojam, pa je njegovo ponašanje bilo sasvim prirodno ako se situacija sagleda na ispravan način.
– Niko nam i ne dolazi kad si ti kod kuće, eto kakav si čovjek, narod bježi od tvog prisustva k’o đavomod krsta! – bila joj je omiljena rečenica – Iz sela moram tračat’ prije nego što dođeš, jer mi do samih ulaznih vrata prljavu obuću izuješ, dabogda u cipilama crk’o!
Poznavala sam jedan bračni par, uh koji je to tandem bio. Skupa i u crkvu i u džamiju i u rad i na sijelo i u trač ako ćemo iskreno. Moglo se s njima fino posijeliti i vazda se sve orilo od smijeha kada su tu. Brak im je bio svetinja i mislila sam da su protiv razvoda samo zato što su eto oni našli srodne duše, pa im se teško staviti u pozicije onih koji nisu bili te sreće. O, kako sam se samo grdno prevarila. Njihovo idealno je samo bilo predstava za naše oči i razveli se nisu samo zbog toga da ih ne bi pljuvali oni s kojima oni pljuju druge. Bio je to idealan glumački par koji je sve ljude oko sebe ubijedio da su idealan bračni par. Kuća im je bila bojno polje, a jedno su drugo uništavali na sve raspoložive psihičko-fizičke načine.
U svijetu punom Lana, Vanja i ljudi poput Marka, na vrijeme sam prestala vjerovati i sopstvenim očima i ušima, a i ljudima koji se kunu u istinitost nečega što su vidjeli sopstvenim očima i ušima.
