Kleknuti kako bismo u molitvi pronašli „mrvicu vjere“ i ne predati se naizgled unaprijed određenoj sudbini – onoj grobnica koje više nisu dovoljne da prime tijela uništena „bez prava i bez milosti“. S druge strane, zahtijevati da se drugi dovedu na koljena, zaslijepljeni ludilom svemoći, trivijalizacijom zla i nepravednim profitima, do te mjere da se sveto ime Božje uvlači čak i u govore o smrti – istaknuo je to papa Leon XIV. u razmišljanju na kraju molitve krunice za mir, u bazilici svetoga Petra, govoreći o borbi između tame ovoga dramatičnog trenutka povijesti, u kojemu se podsjeća na neizbježne odgovornosti vođa naroda i na stolove za kojima se planira naoružavanje i donose smrtonosne odluke, i svjetla Kraljevstva Božjega, koje prekida „demonski lanac zla“, isprepleten dronovima i osvetom.
Rat razdvaja, nada ujedinjuje
Papa Leon XIV. je započeo razmišljanje nakon molitve slavnih otajstava krunice, koja su se razmjenjivala s meditacijama crkvenih otaca, donosi Vatican News. Bila je to molitva koja je – kako je rekao – izraz vjere koja, prema Isusovim riječima, pomiče planine. Papa je zahvalio prisutnim vjernicima, kojih je bilo oko 7000 u bazilici i 3000 na Trgu svetoga Petra, te svima koji su se duhovno sjedinili iz raznih krajeva svijeta.
“Rat razdvaja, nada ujedinjuje. Oholost gazi, ljubav uzdiže. Idolopoklonstvo zasljepljuje, živi Bog prosvjetljuje. Dovoljno je malo vjere, tek mrvica vjere, dragi moji, kako bismo se zajedno, kao čovječanstvo i uz čovječanstvo, suočili s ovim dramatičnim trenutkom povijesti.”
Molitva – rekao je Papa – nije utočište za bijeg od odgovornosti, ni „anestetik“ za bijeg od boli izazvane tolikom nepravdom. Naprotiv, ona je najnesebičniji, najuniverzalniji i preobražavajući odgovor na smrt koji nas potiče da podignemo pogled i ustanemo iz ruševina.
“Ništa nas ne može zatvoriti u unaprijed napisanu sudbinu, čak ni u ovom svijetu u kojemu se čini da nema dovoljno grobova, jer se i dalje razapinje, uništava život, bez prava i bez milosti.”
Nikada više rat!
Brojni su današnji sukobi, ali nisu novi. Stoga riječi papā o ratovima dobivaju novu, iako dramatičnu, važnost. Papa Leon XIV. se prisjetio riječi svetoga Ivana Pavla II. u kontekstu iračke krize 2003. godine, kojima je papa Wojtyła, spominjući se još jednog iskustva sukoba koji je osobno doživio, onoga iz Drugoga svjetskog rata, potaknuo posebno mlade da, kao što je to učinio sveti Pavao VI. tijekom svog prvog posjeta Ujedinjenim narodima, kažu: “Nikada više rat!”
“Moramo učiniti sve što je moguće! Dobro znamo da mir po svaku cijenu nije moguć. Ali svi znamo koliko je velika ta odgovornost.”
Daleko od toga da je molitva čisto pasivan čin – napomenuo je Papa – ona nas odgaja za djelovanje, povezujući ograničene ljudske mogućnosti s beskonačnim Božjim mogućnostima. Tako misli, riječi i djela rastvaraju zlo, stavljajući se u službu nebeskoga Kraljevstva.
“Kraljevstva u kojemu nema mača, ni drona, ni osvete, nema trivijalizacije zla, ni nepravedne dobiti, nego samo dostojanstvo, razumijevanje i oprost. Ovdje imamo prepreku tom ludilu svemoći koje oko nas postaje sve nepredvidljivije i agresivnije. Ravnoteža unutar ljudske obitelji teško je narušena. Čak se i sveto ime Boga, Boga života, uvlači u govore o smrti.”
Dosta je idolopoklonstva sebi i novcu
Od sna o svijetu braće i sestara s jednim Ocem na nebesima, stvarnost se pretvara u noćnu moru naseljenu neprijateljima i prijetnjama, umjesto poticajima na slušanje i susret.
“Dosta je idolopoklonstva sebi i novcu! Dosta je pokazivanja moći! Dosta je rata! Istinska se snaga očituje u služenju životu.”
Papa Leon XIV. je citirao svetoga Ivana XXIII., koji je u svojoj enciklici Pacem in Terris istaknuo da od mira svi imaju koristi: pojedinci, obitelji, narodi, cijela ljudska obitelj te, podsjećajući na riječi Pija XII., dodao da se s mirom ništa ne gubi. Ratom se pak sve može izgubiti.
Papa je pritom spomenuo pisma koja prima od onih koji žive u zonama sukoba te kako se u njima opaža istina nevinosti i nečovječnost postupaka kojima se neki odrasli ponosno hvale.
“Draga braćo i sestre, obvezujuće odgovornosti vođa naroda svakako postoje. Njima upućujemo vapaj: stanite! Vrijeme je za mir! Sjednite za stol dijaloga i posredovanja, a ne za stol za kojim se planira ponovno naoružavanje i donose smrtonosne odluke!”
Međutim, tu je, ne manje velika, odgovornost svih nas, muškaraca i žena iz brojnih različitih zemalja; golemo mnoštvo koje odbacuje rat djelima, ne samo riječima. I to čini obraćajući srca i umove na Kraljevstvo mira, izgrađeno u sredinama u kojima svakodnevno živimo, suprotstavljajući se polemikama i rezignaciji kroz prijateljstvo i kulturu susreta.
“Vratimo se vjeri u ljubav, umjerenost i dobru politiku. Trebamo se izgrađivati i osobno uključiti, svatko slijedeći svoj poziv. Svatko ima svoje mjesto u mozaiku mira. Želimo cijelom svijetu reći da je moguće graditi mir, novi mir koji se može živjeti zajedno sa svim narodima svih religija i svih rasa.”
