Jedan od najpoznatijih pjesnika moderne srpske lirike, Aleksa Šantić, rođen je na današnji dan, 27. svibnja 1868. godine, u Mostaru, gdje je većinu svog života proveo. Živio je u trgovačkoj obitelji u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talent, pa se nakon završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio u rodni Mostar.
Stvarao je između dva stoljeća i više od ostalih pjesnika svoje generacije povezao je ideološka i poetska stradanja 19. i 20. stoljeća. Najveći udio u njegovom pjesničkom sazrijevanju imali su srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj. Heinrich Heine, čija je djela Šantić preveo, također je imao velik utjecaj na Šantićevo umjetničko stvaralaštvo. Najveću pjesničku zrelost postigao je između 1905. i 1910. godine, kada su nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija puna je snažnih emocija, ljubavne tuge i boli te prkosa socijalno i nacionalno obespravljenim ljudima, kojima je i sam pripadao.
Domoljubna poezija je poezija domovine i kućnog ognjišta, predstavljena u pjesmi “Moja domovina”. U nekim od svojih najdirljivijih pjesama Šantić pjeva o patnjama onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u drugi svijet, poput pjesama “Ostani ovdje” i “Kruh”. Šantić ističe patnju i mučeništvo kao najvažnije trenutke u istorijskoj sudbini srpskog naroda, kako je to pjevao u pjesmi “Znamo sudbinu”. Pjesma “Predblagdanska večer” elegija je koja nikoga nije ostavila ravnodušnim “bez suze u oku”, u kojoj prevladava osjećaj tuge za izgubljenom obitelji i pjesnikov snažan osjećaj usamljenosti.
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvijala se pod snažnim utjecajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama ambijent je vrtova, behara, hamama. Djevojke koje se pojavljuju u njima ukrašene su ogrlicama, nevjerojatne su i izazovne, ali još uvijek skrivene ljepotice. Takva je pjesma “Emina”, koja se i danas pjeva i “osvježava duše”, posebno onih s ljubavnom sudbinom sličnom pjesnikovoj. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Sve svoje najmilije pjesnik promatra sa strane, pa čežnja obično preraste u tugu zbog neispunjene ljubavi i životnog neuspjeha.
Šantić je bio jedan od osnivača novina za kulturu “Zora”, kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle”. Tamo se susreo i družio s poznatim pjesnicima toga doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem.
Šantićev život obilježio je i roman s vrijednom ljubavnom pričom. Pjesnikov pogled bio je rezerviran za Anku, kćerku vlasnika foto ateljea, Stjepana Tomlinovića. Slijedio ju je svaki korak, sjedeći u trgovini čekajući da se pojavi, da joj se približi. Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je uvijek namjerno izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će razumjeti raspored i iskoristiti priliku da je bolje upozna. Kad je od drugih saznala da objavljuje pjesme, zamolila je Aleksu za primjerke “Goluba” i “Nevene”, koje je redovito čitala i komentirala.
Ljubav između Anke i Alekse naišla je na prava iskušenja. Kad je Anka pristala preći na pravoslavlje, Aleksa je sretno otrčala kući misleći da će usrećiti majku, ali dovela ga je pred ikonu svetog Nikole i zaklela se: “Ako je uvedete u kuću, vaša će majka naći ćemo se mrtvi “.
Nesretni pjesnik prekinuo je burnu vezu s Ankom Tomlinović, koje je pamtio do kraja života i kojoj je posvetio većinu svojih ljubavnih pjesama. Anka se udala godinu dana kasnije i zauvijek napustila Mostar. Svatovi su prošli pored Šantićeve kuće u Brankovcu, dok je on plačući gledao ceremoniju s prozora.
Najgore su muke ovog svijeta zadesile njegovu dušu. Opake bolesti, gubitak voljenih, usamljenost, patrijarhalni tabui, teška sudbina našeg tla. Preminuo je 2. veljače 1924. u rodnom Mostaru od tuberkuloze, tada neizlječive bolesti.
“Ali, izrezan je iz dostojanstva, tugu je nosio u sebi, žalio se malo ljudi “, rekao je Skender Kulenović prilikom otkrivanja spomenika Aleksi Šantici.
I doista, u ovih nekoliko redaka stajala je cijela bol, muka i patnja iz kojih su proizašle njegove pjesme “Koji nikada neće umrijeti”, ali i dostojanstvo pjesnika, koji će zajedno sa svojim pjesmama također ostati vječan.
