Piše: Ivona Grgić
Kažu da je u prirodi čovjeka da izbjegava sve ono što ga podsjeća na neke ne baš lijepe trenutke i neugodnosti. Nerijetko se uhvatim u tim izbjegavajućim rabotama, pa određenim ulicama ne volim proći iako su na oko lijepe i slabo prometne, neke sam se odjeće riješila samo zato što me vraćala u te neke dane iako je bila jako lijepa, a ima i mirisa koji su mi i te kako bili prijatni sve do jednom.
Jedne sam prilike kupila jedan parfem isključivo zbog toga što sam sticajem ludih okolnosti morala boraviti u stranoj zemlji meni preduga tri i kusur mjeseca, a u čitavoj strci spremanja zaboravih ponijeti nešto mirisno. Kupljeni parfem je bio lijep i to je sve. Nije me oborio s nogu. Ili se ja jednostavno nisam u tim okolnostima dala oboriti s nogu znajući da se ponekad mora i čvrsto stojati nogama na zemlji? Solidno smo se slagali ta tri mjeseca. Kada sam se vratila kući skoro da je pao u zaborav i koristila sam ga isključivo u situacijama koje su podrazumijevale neke neugodnosti i krajnje nepredvidive ishode, jer nisam željela mi te sitaucije bace mrku sjenu na one od prije voljene mirisne kapljice. Ali, nije se Wish tako lako dao, pa je u posljednjih pet godina mirisno učestvovao u skoro svim mojim pričama sa sretnim krajem.
Dok sam se jedne neprilike bavila administrativnim zavrzlamama od kojih mi je uveliko zavisila budućnost mirišući na Wish i jureći satima od šaltera do soba broj ne znam ni ja više koji, upoznala sam na hodniku jednu divnu Lidiju koja me doslovno kao dijete uhvatila za ruku i rekla:”Saćemo mi to sredit’, znam ja ko je za to zadužen.” Istog tog dana sam između dvije isto tako administrativne zavrzlame izašla ispred jedne institucije dok je zaposlenima bila pauza, kupila vrele kifle i jela gotovo bez žvakanja kada mi je prišla jedna moja s interneta Jasmina sa sestrom samo da mi kaže da me voli. Pitala me smije li me zagrliti, a ja sam se za tren onako masnih usana i ruku našla u njenom zagrljaju bojeći se da je ne umastim. Zavrzlame su otpetljane isti dan čim je došao jedan Samir sa terena. Tokom otpetljavanja Samir je pokušavao razbiti nelagode višesatnog čekanja na tipično bosanski način. Brzo smo se raspričali kao dva stara jarana i tu on ustanovi da je nekad naletio u bespućima interneta na neki od mojih tekstova, pa mi reče za jedan konkurs za priču koji mu danima niotkud iskače na društvenim mrežama. Dođem ja kući, otkucam priču čiji je naslov “Želja” i pošaljem. Kada mi je javljeno da sam osvojila književnu nagradu i da moram u Prijedor nalazila sam se namirisana Wishom usred jedne napete situacije koja se riješila na krajnje smiješan način, ali o tome drugi put. Tokom vožnje ka Prijedoru sjetih se nečega od prije nekoliko godina, nečega što su drugi doživljaji skoro pa potisnuli iz sjećanja.
Obrela sam se kod doktora sa hrpetinom nalaza i uputnica što je meni ravno smaku svijeta (ili je ipak smak svijeta makar za nijansicu ugodniji). Tu sam srela jednu ženu čiji nalazi nisu bili baš obećavajući. Iskukale se nas dvije jedna drugoj da valja, pa se prebacile na veselije teme, jer pobogu nije život hiljadu godina dok je njen muž Hašim stalno izlazio ispred bolnice da zapali jednu, pa se nervozno vraćao i drsko pitao:”Šta te još ne primaju, a dvije im ordinacije rade?” Onda bi se presječen pogledima ostalih u čekaonici tranformisao u brižnu osobu i pitao:”Jesi žedna da idem kupit’ vodu il’ sok il’ bilo šta?” Odbijala je i nastavljala pričati sa mnom. Sjećam se da mi je rekla da je od Lukavca i da ima šezdeset i dvije godine. Onda me upitala koji miris nosim, jer joj se previše dopada. Rekoh da je u pitanju Wish.
– Da mi je da mi to upišeš, zaboraviću. Nikad sebi ništa kupila nisam, al’ vrijeme je, jerbo pitanje je hoće l’ me sutra bit’… Ma biće me Haši u inat, al’ nema više idi mi nađi da se okupam, idi mi ovo, idi mi ono, pa opet ne valjam, jok to! Joj da mi je otaj miris, ništa ljepše pomirisala nisam… Kako ti ono reče da se zove? Daj da pokušam upamtit’ i reci đe se ima za uzet’, kupujem da je sto marki, ma i dvjesta! – pa mi se približi, namignu i agentski tajno saopšti – Imam ja para, a da Hašo ne zna, sestra mi doturila sto euri da mi se nađe, a njena mi curica dala pedeset marki kad su dolazile iz Njemačke. Čuvam ja to od prošle godine da on i ne zna. Muško ti ne smije sve znat’ pogotov’ oko para.
Saučesnički joj namignem i zarovim po torbi, nigdje olovke. Ustadoh do šaltera i zamolih sestru da mi posudi olovku.
– Šta će ti?
– Pa, uskoro će me prozvati, a uopšte nije pametno ući doktoru bez nekog oštrog predmeta. – ozbiljno rekoh dok me ona u čudu gleda i nastavih – Ma treba mi da nešto zapišem.
Strogo lice nastani osmijeh naštiman na glasno.
– Eto i mene budale, čuj sta će ti olovka…
Okrenemo neki stari nalaz i ja čitko napišem “chopard wish”. Ženino se lice ozari. Opet dođe Hašim s pitanjem:”Jesi gladna?”
– Nisam!
– Kad sve obavimo idemo na ćevape, biraj hoćeš malu, srednju il’ veliku…
Mene su primili u ordinaciju prije te žene, a kada sam izašla nije je bilo. Ne znam ni kako se zove ni šta se dalje zbilo, ali sam se ja i ovaj put izvukla k’o mastan kajš. Iskreno se nadam da je kupila voljeni Wish i da Hašim sad sam sebi traži da se okupa.
Uvijek sam vjerovala da sreću donosi obilno pljuvanje u šake i svakodnevno zasukavanje rukava, ali eto možda sreću jednostavno privlači i kombinacija karamele, meda, mlijeka i jagode pomiješana sa kokosom, cvijetom narandže, orlovih kandži, đurdevka, jasmina, ljubičice i orhideje nasuta u bočicu u obliku dijamanta, nikad se ne zna, jer da sam ja kojim slučajem sreća i mene bi sve to vjerovatno privuklo. I za kraj, ne zaboravite, sreća prati hrabre (i namirisane).
