Piše: Matea Tunjić
Hej ti, sretan ti dan. Sigurno se pitaš dan čega pa razmišljaš koji je danas uopće datum i što to danas obilježavamo. Vjerojatno ti onda kroz glavu prođe da je jučer bio Dan žena pa vjerojatno misliš: “Aha, to je to.” I jest i nije, jer jučer je konvencionalno bio dan žena, ali i svaki je drugi dan dan žena, premda je ta tvrdnja već odavno postala klišej. No, klišej ili ne, svaki je dan istovremeno dan svega i dan ničega – dan žena, dan muškaraca, dan očeva, dan majki, dan djece, dan prava, dan književnosti, dan prijateljstva, dan … Svaki je dan, tvoj dan. I baš zato sretan ti tvoj dan. Tko god da si i kako god se osjećaš.
Zamislite kako bi svijet bio divnije mjesto kad bismo se svaki dan odnosili jedni prema drugima na onaj način kako se prema njima odnosimo na te “posebne” dane. Zamislite kako bi se ljudi oko vas osjećali kad biste im svaki dan u godini pokazivali koliko su važni, koliko vrijede, koliko ih cijenite i volite, sretni jer s njima možete koračati kroz život, jer baš s njima rastete, duhom i tijelom. Zamislite kakav bi svijet bio kad bismo barem malo više brinuli jedni za druge i za sebe, da drugima i sebi budemo dobro, kad bismo jedni drugima zahvalili na tome što su tu, uz nas. Zamislite kakav bi svijet bio kad bismo jedni druge slušali da ih zaista jasno čujemo i razumijemo, a ne da ih slušamo kako bismo im odgovorili. Zamislite kako bi izgledao naš život, kad bi nam svaki dan bio dan jednakosti, prihvaćanja, iskrenosti, kad bismo svaki dan bili slobodni, barem s bliskim ljudima, kad bismo bili ono što zaista jesmo, bez maski, bez glume, svoji. Zamislite kako bi to izgledalo kad ne bismo bili jedni i drugi, kad bismo bili samo jedni – ljudi.
O tim aspektima čovjekove duše, o strahovima, borbama sa sobom, drugima i depresijom, o traumama, potlačenosti u svojim nam stihovima govori Rupi Kaur. Ova Kanađanka indijskog porijekla nazvana je začetnicom instagram poezije. Njeni stihovi, premda bi se vjerojatno dalo raspravljati o njihovoj ozbiljnosti i svrstavanju u poeziju, s jedne strane slobodnim stihom razbijaju poetsku strukturu, zaboravljajući na rimu, strofe, metre, formu, a s druge ruše one opskurne, tabu teme. Pišući bez interpunkcijskih znakova i ne mareći za veliko slovo na vidjelo iznosi najtamnije dijelove čovjekove duše, tjerajući čovjeka da zastane, da se časak zaprepasti nad sadržajem, da kaže: “dovraga, ovo je mračno, ali istinito” i da, istovremeno i nažalost i nasreću suosjeća s lirskim subjektom koji smo svi mi. Jedni, u strahovima, traumama i bolovima jednaki, ljudi. I da smo upravo takvi, kaotični i katkad izgubljeni, vrijedni ljubavi i vrijedni borbe.
Izbor iz “Tijelo dom”
“kako spavamo noću
znajući da sustavi koje održavamo na životu
tretiraju temelje našeg društva
kao građane drugog reda
kad su oni razlog
zašto se kotači svijeta okreću”
“dajte mi bore i borice od smijanja
želim da se dokaz šala kojima smo se smijali
ureže u moje lice poput
korijenja drveća koje raste u dubinu
sa svakom godinom što prođe
želim pjege na licu poput suvenira
s plaža na kojima smo ležali
želim izgledati kao da
se nikad nisam bojala dopustiti
svijetu da me uhvati za ruku
i pokaže mi od čega je sastavljen
želim otići odavde znajući
da sam radila nešto s vlastitim tijelom
a ne samo radila na njemu
kako bi bilo savršeno”
“želim živjeti
samo se bojim
da neću biti dorasla ideji mene koju ljudi imaju
bojim se starenja
plaši me da nikad više neću
napisati ništa vrijedno čitanja
da ću razočarati ljude
koji računaju na mene
da nikad neću naučiti kako biti sretna
da ću se jednog dana opet slomiti
da će moji roditelji umrijeti
i da ću na kraju ostati sama.”
“nisi sama
bila bi sama
da ti srce više ne kuca
i da ti se pluća više ne uzdižu
i da dah više ne izlazi iz tebe
kako to misliš sama si
kad u tebi živi cijela zajednica
- imaš cijelu sebe na svojoj strani”
“samo si zagrebala površinu
svega za što si sposobna
pred tobom
su desetljeća pobjede”
“neću se pretvarati
da sam manje inteligentna nego što jesam
kako bi se neki muškarac mogao osjećati
ugodnije u mojoj blizini
onaj kojega zaslužujem
vidjet će moju veličanstvenost
i poželjeti uzdići je još više”
“želim izbrisati
sve što znaš o ljubavi
i početi s jednom riječi
nježnost
daj im je
dopusti da ti je daju
budite dva stupa
jednaki u ljubavi
i na plećima ćete iznijeti carstva”
“sada kad si slobodna
i jedino što te obavezuje
jesu tvoji snovi”
što ćeš sada
sa svim tim vremenom”
