Piše: Zlatko Dizdarević
Priča koja je povod za razmišljanja što nakon toga slijede – naravno uz širi kontekst storije o tome ko smo, gdje smo i zašto smo na terenu onoga što nazivamo vanjskom politikom, a zaparvo “unutrašnjim” mentalnim sklopom države – poznata je: Ukratko, prvih dana ovog marta osvanula je vijest u medijima da Željka Cvijanović, član Predsjedništva BiH, nije dala saglasnost na prijedlog druga dva člana Predsjedništva, Bećirevića i Komšića, za imenovanje novih ambasadora BiH, u Turskoj i Libiji.
Samo tri dana kasnije, objavljeno je da su pomenuta dva člana Predsjedništva dala saglasnost prijedlogu Cviijanovićeve za imenovanje generalnog konzula BiH u Rijeci. Prvog od formiranja konzulata tamo. Za veći dio javnosti u BiH, ali i u Hrvatskoj, ova vijest, obzirom na poznato ime, biografiju i “imidž” predloženog i prihvaćenog od trojke u Predsjedništvu bila je šokantna. Riječ je o, blago rečeno, za diplomatske poslove države BiH, nakon svega, apsolutno neprihvatljivom Milanu Tegeltiji, vjerovali su eto naivni. Bio je predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) i morao podnijeti ostavku na tu poziciju pod prtiskom optužbi za korupciju i razne nelegalne utjecaje u kadroviranju na poslu, svega poznatog pod slučajem “Potkivanje”. Potom, 2022. stavljen je na listu sankcija američkog State Departamenta tim povodima. Odluka potpisana od državnog sekretara SAD-a Antony Blinkena zasniva se na Tegeltijinoj “uključenosti u značajne koruptivne radnje” a podrazumijeva i zabranu ulaska u Sjedinjene države.
U političku “legalnost” u Republici srpskoj pa tako i u BiH, Tegeltija je vraćen postavljenjem, ni manje ni više, nego na mjesto savjetnika za pravna pitanja Milorada Dodika, predsjednika u Republici srpskoj…Opis poslova i zadataka na tom mjestu jasno se, svakim danom i sve neupitnije vidi u temeljnoj politici njegovog šefa – protiv cjelovite i zajedničke države Bosne i Hercegovine sa RS-om i Federacijom, sa jednakopravnim Bošnjacima, Sbima, Hrvatima i ostalima.
Šlag “odjednom” (sic!) na cijelu storiiju o realnosti kadrovske politike u vrhovima države BiH jeste da je samo par dana nakon ovog imenovanja Tegeltije za generalnog konzula u Rijeci, stigla saglasnost Cvijanovićke sa dvojiceom kolega, Bećirevićem i Komšićem, o kandidaturi prethodno odbijenih imenovanja na mjesta ambasadora u Tripoliju i Ankari.
“Uznemirenost” javnosti i medija trajala je ovim povodom nekoliko dana i presahla je. Rijetki mediji, poput “Slobodne Bosne” i još ponekog, pozabavili su se tom storijom temeljitije, dok su se ostali vratili uzbuđenosti u očekivanjima proglašenja kapitalnog uspjeha vanjske politike BiH u “sigurnoj” odluci o početku pregovora o članstvu u EU. Jer, naša politika evo “postiže impresivne rezultate na putu prema Evropi koja nas sigurno neće ostaviti…” Poručuju ovo emisari iz Brisela, Beča, Rima itd. uvjereni da će time ojačati i snaga odbrane protiv Rusije “koja će sigurno napasti zemlje EU, jednu po jednu, nakon okončanja posla u Ukrajini…”
Na samom početku bilo kakvih iole ozbiljnijih promišljanja o tome šta je zapravo u pitanju u ovoj tužno-smiješnoj priči o našoj političkoj realnosti, i ovaj put uključenim igračima nalogodavcima, ono osnovno je jasno: Zaigrala se igra ucjene na trojno/državnom vrhu – vi meni (ne)date, (ne)dam ni ja vama! Za odgovor na ucjenu su bila dovoljna dva dana, i “dobrohotniji” je popustio. Svi igrači su podmireni. Sistem “koordinacije” u nemiješanju u tuđi interes i jasna ucjena o rušenju tog “svega” ako se neko uzjoguni, ide dalje. Moralo se tako i da se ne uznemire gosti iz EU koji se evo utrkuju u orgazmičkim pohvalama rukovodstvima BiH za “impresivne rezultate” u (vjeruju) ispunjavanju sva tri kapitalna uslova za dobijanje pregovora, našta je svedeno onih 14, do nedavno nezaobilaznih.
Iole trezvenijem lokalnom promatraču naše jadne realnosti nije teško dokučiti bar one najvjerovatnije razloge koji se čitaju u osnovi pomenutih zbivanja.
Prvi je u poodavnoj pobjedi lokalnog mentalnog sklopa pasivnih posmatrača procesa “kuhane žabe” u kojem se nalazimo. I kapitalnom, “filozofskom” komentaru političkog lidera najbrojnije, mada skrajnute političke partije SDA: “Ja, I ?” Ili u prevodu, “Tako je kako je, i šta se tu može…” Englezi i Amerikanci bi rekli: “So What ?”
Druga varijanta je u onih dobrohotnih poznavalaca politike i realnosti, kulturnih i politički “realnih”. Oni kažu, moralo se, da nisu pristali navukli bi blokade i osvetu. Kažu, sve bi onda stalo u državi u kojoj se sve kao kreće.
Treći, uvjereni da znaju kako stvari stoje sa “državom BiH” iza zavjese, u Briselu, mudro uvjeravaju unaokolo da iz Unije nalažu da se smirimo, da ne pravimo scene među sobom, da ne otvaramo probleme povodom pitanja u kojima se ne slažemo…Jer sve je to materijala onima koji još nisu za naš ulazak u EU…
Četvrti su očigledno u manjini. Oni, bez obzira na znanja ili ne znanja o vanjskoj i unutrašnjoj politici, i poznavanja gabarita politički i ljudski degradirane pa onda saglasno imenovane kreature za Generalnog konzula BiH u važnom prijateljskom gradu druge države – mučno doživljavaju cijelu tu političku šaradu. I još gore, shvataju koliko se autora tog cirkusa ni na kakav način ne tiče što je to tako. A u nešto dobrohotnijoj varijanti, može se povjerovati da ti autori svega i nisu svjesni koliko se to “ne ticanje” lomi preko leđa svih onih koji su ih birali, a prelomit će se i preko njihovih leđa i interesa. Ma koliko vjerovali da “poznaju realnost”.
I pored svih postupnih navika građana na blago rečeno nekada nezamislive vijesti kakve danas sustižu jedna drugu – da u “diplomaciji BiH koja je biser evropske diplomacije” kako kaže nadležni ministar – dobar dio tog neupućenog naroda u toj djelatnosti nadgledanoj od Predsjedništva, ipak ne vidi “biser” sa Tegeltijem i predlagačima onako kako im se on evo već bezobrazno nudi. I to ne prvi put, već manje ili više slično skoro svakodnevno, na raznim nivoima i u raznim političkim institucijama, stranačkim, parlamentarnim, institucionalnim …
Zoran Tegeltija izvjesno nije “elitni igrač” u raznim kriminalima, korupciji, prevarama i zloupotrebama u BiH. Mnogo gorih ima bezbroj. On uostalom nije ni suđen ni za dokazana (ne)djela na koja se, eto, pozvao i State Deparrtament ali, njega se šalje sa zadatkom da na svoj način, sa diplomatskim pasošem i pripadajućim ovlaštenjima (doduše ako bude prihvaćen u Hrvatskoj), treba da funkcionira u svakodnevnoj službi građana BiH koji žive, rade ili samo posjećuju drugu, susjednu državu koja nam je, kao takva, važna. Koje mi to poruke ovakvim potezima šaljemo našim građanima što su u inozemstvu, u ovom slučaju u Hrvatskoj. Ali posebno i tamošnjim građanima i političkim strukturama. I što očekujemo zauzvrat.
U nastojanju da se ovdje provodi pomalo već perverzna filozofija i politika pojedinih stranačkih i političkih “lidera” – po kojima “sa političkim protivnicima i neistomišljenicima ne treba otvarati pitanja o kojima se ne slažemo” – nije se otišlo dalje ni od potpunog zanemarivanja druge logike sa tog terena: A zašto na ovako brutalan pa i politički apsolutno neshvatljiv način vrijeđamo i one koji su pokazali dobru volju da nam se pomogne u sređivanju još malo pa potpunog unutrašnjeg haosa i korupcije. Kao recimo Amerikance koji su jasno i poimenice identificirali i sankcionirali tzv. crnim listama, uz precizne i konkretne razloge za to, one koje mi evo sada usaglašenim odlukama političkog vrha šaljemo u diplomaciju ?!
Iz vlastitog diplomatskog iskustva baš iz Hrvatske, kao ambasadora BiH u Zagrebu s početka minule decenije, znam dobro kako je prošla slična storija sa tada predloženim novim veleposlanikom kojeg su onda temeljem konkretnih optužbi vezalo za doprinos “operaciji protjerivanja” građana konkretnoiz Banjaluke, a potom nastanjenih u Rijeci. Predsjednik Hrvatske, tada Stjepan Mesić, tom našem kandidatu za ambasadora predloženom 2005. od strane Predsjedništva u Sarajevu nije dao agreman. U ovom času još se ne zna šta će odlučiti predsjednik Milanović povodom tzv. egzekvature, odnosno saglasnosti koju treba (ne)dati na predlogom iz Sarajeva za Tegeltiju. Ta će odluka biti ujedno i poruka nama, ali i poruka hrvatskim građanima o politici prema nama, ali i onim nekadašnjim izbjeglicama – nije ih malo – koji su i danas u Rijeci. U gradu i Istri gdje postoji tradicionalno prijateljstvo sa građanima naše zemlje. Čiji će sentiment i koji stav imati u svemu hrvatski predsjednik, stvar je njegova i države na čijem je čelu.
Ipak, mimo svih ovih nijansi koje su u igri povodom karaktera pomenutih prijedloga u ovoj priči, odluka o odbijanjima, ucjenama, prihvatanjima, šutnjama i guranjima storije pod tepih, svijesti o važnijim međudržavnim pitanjima koja se nadovezuju na ovo, o kapacitetima onih koji o svemu odlučuju povodom “biser diplomacije” – proizvedeni zaključak što ostaje da visi u zraku spram naše političke realnosti, tužan je:
Među mnogim porazima na koje smo se već navikli, mimo domaće politike evo i na terenu one spoljne, poraz iz kadrovskih blokada koje nas prate u diplomaciji odavno doživljavan kao normalan – deblokirali smo i legalizirali sa najvišeg nivoa.
Sa izborom dokazano krivog čovjekom, na praktično važnom mjestu.
