Piše: Matea Tunjić
Duh. Dah. Duša. Znam, već vam se riječ duša toliko puta potkrala u Mrvicama da im možda i zamjerate što vam je one, nažalost, ne mogu objasniti, a ni definirati. Kad bi i htjele, mogle bi u svoje redove uvesti grčke filozofe i podjelu duše na razumni i nerazumni dio. Mogle bi vam govoriti o njenom vegetativnom, požudnom i umnom dijelu, ali koji je smisao kad biste nakon toga i dalje mogli pitati gdje se uopće nalazi ta duša, kojoj, dobro primijetiste, Knjiške mrvice zaista pridaju toliko pozornosti. I kad biste sami pokušali odgovoriti na to pitanje, nesvjesno biste se primili za prsa, stavivši ruku tu negdje oko srca, na pluća. Kao da se ono što, kažu, teži 21 gram, nalazi tik do krucijalnih čovjekovih organa. Jer nema normalnog funkcioniranja organizma bez kisika koji krv raznosi po cijelom tijelu, a često ćemo čuti i pitanje kakav je to život, ako samo vegetativno, bezdušno iz dana u dan, rutinski prolazimo kroz njega. Pored toga znamo reći da nam nešto nedostaje, kao da nešto što bi nas trebalo ispuniti nema duha, a ni sami ne znamo objasniti kakav bi to nedostatak bio duh i zašto zbog te bezdušnosti nismo pred nekom pojavom ostali bez daha. Kao da su duh, dah i duša krucijalni za to da bi čovjek bio čovjekom jer kakav je to život, ako stavljamo kvačice pored stavki s “to do” lista, ako križamo dane na zidnom kalendaru i čekamo petak, ne ovaj nego onaj pred praznike, pred godišnji, pred kraj ovoga ili onoga. Možda za život, u punom smislu te riječi, ipak “nije važno koliko smo puta udahnuli dah”, nego je “važnije koliko smo puta ostali bez daha”.
Bezdušni je ‘modus vivendi’, nećemo se lagati, lakši jer emocije, empatija, osjećaj odgovornosti za svijet, svoje postupke i društvo stvara samo probleme, tjera nas da izlazimo iz sebe, stavljamo se u tuđe cipele i djelujemo, često riskirajući, izlazeći iz komfora na nestabilan teren, a kome se to uopće isplati. Ta, “istina ne dođe kao nekakav pobjedonosni trenutak. Kad ispliva, cijeli svijet se sruši na onoga tko ju je izgovorio. Zviždači koje narod slavi kao borce za pravdu… to je romantična slika. Ona prava slika je kisela, znojna, prestrašna. To su ljudi koji ne mogu više, koji nemaju koga povući na barikadu i koji svjesno idu u propast. Kod istine nema spavanja, neprestano moraš gledati iza leđa.” No, nije li upravo sve navedeno ono što, uz razum ili um, koji su svakako u suvremenom dobu zamjenjivi umjetnom inteligencijom, čovjeka čini čovjekom? Dok u dobu kapitalizma i dalje važemo koliko nam se isplati nešto učiniti, što staviti pod tepih, a što ne, dok na sve što možemo stavljamo cijenu po kojoj nam je najpovoljnije i najefikasnije djelovati, ispuštamo iz ruku ono neprocjenjivo – život.
Na sreću ili nesreću, uvijek postoje ljudi spremni konstantno izlaziti iz sigurnosti i preuzimati odgovornost, otkrivati istinu, govoreći što misle svijetu koji nikad više nije promovirao slobodu, a sve stavljao pod nadzor i kontrolu. Upravo su takvi ljudi likovi Novakova najnovijeg romana pod nazivom “Slučaj vlastite pogibelji”. U njemu se isprepliću pitanja pravednosti, istine, slobode i spomenute odgovornosti, a među redovima može se iščitati kritika sustava jer se u središtu “slučaja” nalaze mladi policajac i “mlada kul profa” svatko sa svojim problemima, ali suočen s društvom zbog istog pitanja: “A kak je to baš tvoja odgovornost?”
I dok bi se o knjizi moglo pričati iz različitih perspektiva, pitajući se u kakvom to društvu živimo i je li i koliko trulo iznutra, kakvi to odnosi moći unutar njega kolaju, kad se protiv jednog urote svi, ostavljajući ga na putu istine samog. Na koji to način odgajamo djecu i kakve im vrijednosti uopće pokušavamo usaditi u njihove, još uvijek nesigurne duše, kakve im priče pričamo, a kakve primjere dajemo? Jer “nisu klinci glupi, ajmo realno. (…) I imaju što reći, nama, umišljenoj ekipi odraslih koja ih procjenjuje mjerilima koje smo prihvatili odustavši od sebe.” “Bez obzira na to bili još u fazama nevinog šlatanja ili se već bubali svaki vikend, u njima su hrpe života i oni ne znaju točno kud bi s tim obiljem sebe. Ono što im odrasli predlažu, bezveze im je. Sve te priče u koje smo mi vjerovali, budi dobar, završi školu, probaj na faks, diplomiraj, zaposli se, pa brzobrzo brak i djeca, nema druge, to je sreća… Oni vide svu laž iza toga mnogo prije nego što se mojoj generaciji prosvijetlilo.” No, istovremeno se može promatrati i perspektiva onih koji se odluče biti hrabri u učionici i izvan nje, razapetih između ideala, slobode, želje za promjenom nabolje, sustava i tinejdžera, tko pak njima čuva leđa?
No, ostavljajući čitateljima te i još neke teme koje skrivaju korice ovog hrvatskog autora, a u kojima vrlo lako suvremeni čovjek s naših područja može pronaći i suosjećati s likovima, istaknut ćemo odnos umjetnosti i stvarnosti, vrativši se opet na dušu, duh i dah. Naime, ususret Svjetskom danu umjetnosti, koji se održava 15. travnja, vrijedi istaknuti i, premda se tako na prvu ne čini, veoma važnu ulogu umjetnost ima u čovjekovu životu. Nju će Hegel promatrati s religijom i filozofijom kad raspravlja o apsolutnom duhu kao najvišoj instanci čovjekova duhovnog razvoja, pa je možda zbog toga često dočeka ista sudbina kao i filozofiju – njome se, čast izuzecima, bavimo tek onda kad osiguramo sve ostale potrebe i imamo nešto vremena, a one nam, apsurdno, svaka na svoj način, nastoje objasniti i nas, i sebe, i svijet u kojem živimo. Zbog toga će Platon umjetnost i nazvati oponašanjem oponašanja, a Aristotel će pak isticati katarzu kao važan element umjetnosti, posebno tragedije, koji čovjeka dovodi do pročišćenja i oslobađanja, a samim time i duhovnog razvoja.
Stoga je zanimljivo kako naš autor kroz cijeli roman proteže poznatu grčku tragediju, a jedan od glavnih likova vodi dramsku sekciju, postižući katarzu, unatoč tomu što se ne radi o tragediji. Kroz likove on istovremeno iznosi stavove o umjetnosti “koja uvijek traži više nego si spremna dati” i svojim djelom pokazuje kako to radi književnost.
Umjetnost, naime, možda jest oponašanje oponašanja, ali u njoj nestaju granice stvarnosti i apstrakcije, ona svevremenska, nadživljavajući život, kako otkriva naša poslovica, upozorava na stvarnost, ona kritizira, izaziva do te mjere da se katkad zabranjuje, cenzurira, ali ono što je najvažnije, ona nerijetko pruža istinu, pa kako je tko sebi protumači. Autorovim riječima: “Nije li isto grob, priča i rijeka? Sve je troje duboko i svatko tko pogleda u tu dubinu u njoj će vidjeti nešto. Netko svoj odraz. Netko pak vrtlog koji će ga povući dublje u neke uvijek iste bitke.” A priča je: “ako baš želimo, možda nadahnuta istinitim događajima. Ali koja priča nije? Negdje se, nekada, nekako dogodilo ono što je okosnica priče, a ostalo se nadogradilo, da se dobije kakav smisao.
Prispodoba igra po rigoroznim pravilima. Stvarnost ih, povremeno nam se čini, nema uopće.”
