Piše: Matea Tunjić
Govoreći o počecima i krajevima, o smrti i životu, o tim, kako smo ih nazvali, dvjema stranama iste medalje, nismo spomenuli jedan ključan sastojak koji obilježava sve balkanske početke i krajeve, male i velike – kafu, kavu, kahvu, kako god vam balkansko srce želi. Kavena je filozofija vrlo jednostavna. Naime, kad imaš dobru vijest, zoveš na slatku, bilo da ti se u obitelji rodilo dijete, netko se od bližnjih vjenčava, djeca ti završavaju fakultet, napokon si dobila ili dobio željeni posao ili jednostavno imaš neki razlog za slavlje. Štogod da jest, zoveš na slatku, iako je najčešće služiš gorku s kockom šećera i rahatlokumom sa strane. Isto tako imaš lošu vijest, zoveš na kavu da ti i kava i onaj s kojim je piješ pruže utjehu, saslušaju ili u šutnji pijuckaju napitak zvan šutkuša, stavljajući u njega veliku količinu šećera jer, kad je već život gorak, ne mora i kava biti. Pa tako čim otvoriš oči prvo vodom umiješ džezvu pa lice jer kakav je to početak dana, ako nisi obavio jutarnji ritual ispijanja kave, ako na stolu nije spremna razgalica, ponekad uz rakijicu, takozvani prirodni lijek, kompletić za živce. A onda, kad završiš s poslovima ili kad je vrijeme za pauzu, uvijek negdje u blizini zamiriše kava, i to razgovoruša. Kao da balkanskim žilama, umjesto velikih rijeka i ljudske krvi teče ni manje ni više nego – kava. Vitalni krvotok balkanskog društva.
O vlastitom vitalnom krvotoku i onom balkanskom, sačinjenom od crne, gorke, tople kave piše nam Julijana Matanović, naglašavajući da je kava čak i kod onoga koji je genijalno govorio o bitku i vremenu bila na početku i na kraju pisanja, zabranjene ljubavi i života. Govori nam i da, dok drugi o filozofskom problemu, Kantovu čistom zoru, uče kroz kazaljke i digitalne satove, ona vrijeme spoznaje kroz kavu, razgalicu, razgovorušu i omiljenu, šutkušu. Julijanina kavena terminologija kroz kratke priče o ljudima s kojima se susreće i razgovara uz, naravno, kavu, uči nas životu i vremenu, premda ne na isti način kao i spomenuti veliki filozofi, ali na onaj balkansko razumljivi, kaveni način. Prenoseći u prvom licu o životnim pričama ljudi, koji su joj na određen način ostali u sjećanju, hrvatska nas autorica svojim emotivnim stilom pisanja vraća u onaj poznati miris djetinjstva, miris tek pržene kave i susreta s ljudima. Vraća nas na onu njenu bit, sjećajući se riječi svoje bake:
“Upamti, mala, kad ti sjećanje postane važnije od života, upamti taj čas, to znači da si došla na pola puta, govorila mi je baka, ona koja me, prema kavenim terminima, naučila snalaženju u vremenu. Drugi dio puta ćeš se samo ispitivati i nastojati ispraviti greške prvog. I kad skontaš kakva si bila drugima, a kakvi oni tebi, dođe kraj. Poravnato. Đe si bila, niđe, šta si napravila, znaju drugi. A ti znaš da nisi popila kafu s nekim s kim si trebala.”
Kava je naime oduvijek bila termin za druženje, most između ljudi, uvijek se ostavljao fildžan viška, ako ko naiđe. Kava je smirivala, pružala mir, odmor i utjehu, ali i držala budnim kad je trebalo. No, vrlo se dobro zna da “nije kavu sa svakim piti”, kao i to da je “život u šolji kave, gust, crn i vruć i začinjen uvijek istom pogreškom – nepopijenom šutkušom s nekim s kim je trebalo.” Jer, kao što na samom početku navodi riječi svog profesora, svijet je zaista počeo “oprostite, ići k vragu onoga trenutka kad smo dragim ljudima rekli da nemamo vremena s njima popiti kavu.”
Stoga na početku ove godine, obvezno si, dok čitate Julijanine kavene priče, skuhajte šutkušu, razgalicu ili razgovorušu i ne zaboravite barem jednu od njih, dok je još vruća, popiti s dragim vam ljudima. Jer su kava i ljubav najbolji upravo takvi – vrući.
