Piše: Matea Tunjić
Satira, književno djelo u kojemu se “napada” pojedinac ili zajednica, neka osobina ili mana, svoje podrijetlo vuče iz antike. Satura lanx, po čemu je satira dobila naziv, označavala je punu posudu, i to, vrlo vjerojatno, punu raznih namirnica. Satira je, dakle, poput antičkog bosanskog lonca: meso i povrće po izboru, što više – to bolje. A antički majstori u njezinom pripravljanju, Lucilije, Perzije i Juvenal, ismijavanje i isticanje mana, moralnih nedoličnosti i društvene (ne)prilike kuhali su u heksametru, najpoznatijem rimskom metru. Dok je Petronije svoj Satyricon, koji je značajan i za naša područja jer je njegov dio Trimalhionova gozba pronađen u Trogiru, pisao kao roman i time popločao dio staze kojom će krenuti kasnija književnost, polagano kroz stoljeća napuštajući pisanje u metrima, ali zadržavši onu raskoš različitih tema i svoju bit – ismijavanje onog lošeg, bilo da se radi o pojedincu ili o zajednici.
Ostavljajući Vam antičke autore na istraživanje, današnje će se Mrvice posvetiti jednoj modernijoj satiri – Životinjskoj farmi autora Georgea Orwella, kojega, uz ovo alegorijsko-satirično političko djelo, pamtite još i po njegovu antiutopijskom romanu 1984. Životinjska je farma, dakle, istovremeno i alegorija i satira jer, ako u obzir uzmemo kontekst u kojemu je pisana, alegorijski prikazuje tadašnju političku situaciju, jasno aludirajući na Oktobarsku revoluciju, događanja i vlast tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Međutim, ako Životinjsku farmu čitate i ne znajući aluzije likova na vladajuće toga doba, moći ćete ovo svevremensko djelo gledati kao satiru koja ističe mane bilo kojeg oblika ljudskog društva.
Njegove se životinje jedne noći odluče pobuniti protiv vlasti i represije. Puštajući idejama starog Majora da u potpunosti preplave njihovo razmišljanje i odnos prema životu, životinje svog gospodara istjeraju s farme i naziv Veleposjednička farma promijene u Životinjska farma. Osjetivši duh slobode i različitih mogućnosti, životinje su u početku odlično funkcionirale bez autoriteta i vođa koji bi im govorili što trebaju učiniti i koliku količinu hrane smiju jesti. Uspostavile su određena pravila, podijelile se po sektorima i poslu koji su trebali obaviti, počeli su učiti čitati i pisati, a ono što je bilo najvažnije – bile su međusobno jednake i imale su jednaka prava.
No, već tu, u samom početku stvaranja Životinjske farme, uočavale su se karakterne i intelektualne razlike među životinjama. Premda su sve životinje jednake po pravu, svinje su vrlo brzo usvojile abecedu i pismo, pas je prenosio njihove misli drugima, konj nije dospio dalje od četvrtog slova abecede, ali je zato marljivo radio i izvršavao svoje obveze bez pogovora, a mačka bi nestala iz vidokruga svaki put kad se na farmi nešto trebalo raditi. No, za vrijeme bi ručka sve životinje bile na okupu. Zvuči poznato, zar ne?
Ono što se u nastavku razvoja Životinjske farme događa, ostavit ću, dragi čitatelji, Vama na čitanje. Tada će Vam se izmamiti osmijeh na lice dok se po stranicama budu prolijevali odgovori na pitanja je li moguće da je Životinjska farma zadržala svoju prvobitnu demokraciju ili potlačeni nužno prelaze u nasilnike, namirisavši moć i njezine plodove? Jesu li se uspjeli pridržavati svojih pravila ili su svoj društveni konstrukt izmijenili onako kako bi im u tom trenutku odgovaralo? Jesu li uspjele zadržati svoju jednakost ili su neke životinje postale jednakije od drugih? I na koncu, je li ova satira, bajka o Životinjskoj farmi, samo to – bajka i satira ili u svakoj šali ima (barem) pola istine?
