Piše: dr. sc. Božo Skoko
Sveta Stolica je nakon 43. godine kritičkog promatranja donijela pravorijek o Međugorju. Crkva je progovorila razborito, argumentirano i blagonaklono, ne ulazeći u ocjenu nadnaravnoga, već procjenjujući što je Međugorje donijelo svijetu sve ove godine. Svi oni koji su protekla četiri desetljeća hodočastili u to svetište Kraljice mira u Hercegovini s oduševljenjem su pozdravili taj iskorak Dikasterija za nauk vjere. Fratri koji su živjeli i izgarali, služeći hodočasnicima te pronoseći Gospine poruke svijetu sa suzama radosnicama su dočekali ovaj trenutak. A oni skeptični, odnosno kritični, pa čak i zlonamjerni prema međugorskom fenomenu bili su pomalo iznenađeni pa su iznenađenje pokušali prikriti tražeći skrivena značenja papinih poruka, čitati između redaka i negirati kako je riječ o prihvaćanju plodova Međugorja. Zapravo Međugorje je sve ove godine nadživjelo veliki broj svojih oponenata i pokazalo da sigurno nije ljudska izmišljotina, jer nema tih svjedoka koji bi tako sigurno i detaljno sve ove godine ustrajno bili uz svoje tvrdnje iz djetinjstva, niti prolaznog čuda koje može „obmanuti“ milijune i milijune ljudi iz cijeloga svijeta, koji ovdje pronalaze mir, ljubav, radost i vjeru u ovom izgubljenom svijetu. Dakle, dolazi novo razdoblje u životu Međugorja, što se već vidi po povećanom broju hodočasnika.
Papa nam je poručio da svijet i Crkva trebaju Međugorje jer iz tog krša dolazi neka nova i neobjašnjiva snaga, koja preporađa ljude, obitelji i svijet. To je velika prilika i za Bosnu i Hercegovinu. Ali, većina nas koji smo privilegirani da živimo u blizini Međugorja često nije ni svjesna snage tog fenomena. Nekako nam se čini normalnim da milijuni ljudi iz cijeloga svijeta, svih naroda i rasa, dolaze u to malo hercegovačko mjesto tražeći duhovno ispunjenje. Obično počnemo ozbiljnije razmišljati o snazi te međugorske priče tek kad otputujemo daleko od domovine i kad nas netko, potpuno neočekivano, iznenadi svojim izvrsnim poznavanjem Međugorja.
Ovdje „sezona“ traje doslovno cijelu godinu. Ondje javno i tajno dolaze premijeri i predsjednici, prinčevi i princeze, zvijezde show-businessa. Najveća imena svjetske glazbene scene poput Joséa Carerasa ili Andree Bocelia ovdje besplatno nastupaju. Ovo mjesto ima klub svojih obožavatelja čak i u američkom kongresu. I na kraju, ljudi ovdje dolaze bez velikih očekivanja – žele se kući vratiti samo duhovno ispunjeniji i sretniji. Koliko je Međugorje utjecalo na svoje mnogobrojne poznate i manje poznate hodočasnike diljem svijeta, da se bore za istinu i da čine više dobra, sigurno nikada nećemo saznati. Ali nam je sasvim jasno da je Međugorje postalo univerzalni brend, koji već desetljećima nadilazi granice šireći mir i dobro te potičući ljude na to da mijenjaju svoje živote. Mnogi su u međugorskom fenomenu pokušali tražiti čudo, senzaciju pa i skandal. Međutim, međugorski fenomen osvojio je medije, javnost i srca milijuna ljudi diljem svijeta ponajviše svojom jednostavnošću. Bilo je to tiho, poput proljetne bujice, bez velikih komunikacijskih strategija, promotivnih kampanja i reklama. Poruka se širila od usta do usta, iz zemlje u zemlju, iz medija u medij. O snazi Međugorja svjedočile su sudbine, a ljudska svjedočanstva, obraćenja i životne promjene ipak su najsnažnija preporuka. Poznato je kako sve više ljudi u suvremeno doba traga za duhovnim ispunjenjem, mirom, misterijem, zdravljem… U doba velikih stresova i duševnih nemira ljudi u Međugorju pronalaze duhovni mir, nadu i utjehu. Malo je mjesta u svijetu koja to mogu ponuditi, unatoč sve atraktivnijim welnessima, sadržajima za opuštanje i egzotičnim bjegovima od užurbane stvarnosti. Međugorje je također dokaz da je moguće promijeniti život. O tome svjedoče tisuće životnih priča i sudbina, među kojima su i ona poznata imena poput glumca Jima Caviezela. Nije tajna da mnogi turisti svoje posjete tom hercegovačkom mjestu usklađuju s ljetovanjem na Jadranu, a da dubrovačka i splitska zračna luka za velik broj svojih putnika mogu zahvaliti upravo međugorskim hodočasnicima.
Znamo koliko treba uložiti truda, znanja i novca da bismo od neke destinacije stvorili brend koji će privlačiti milijune posjetitelja, turista… Čak i uz najbolje izveden proces brendiranja, pojedine destinacije brzo postanu popularne, ali isto tako brzo padnu u prosječnost pa i zaborav, jer im ponestane atrakcija, zanimljivosti, priča… Međugorju to očito ne treba. Ono je postalo brend, čak i uz nesnalaženje pa i poneku šlampavost domaćina. Njemu ne treba umjetna pozornost ili zvjezdana prašina, koju bi proizveli mediji ili stručnjaci za odnose s javnošću. Međugorje diktira neke sasvim drugačije trendove, koje je nemoguće kopirati. Svijetom pronosi priču o snazi vjere, a svima nama u njegovoj blizini otvara vrata svijeta i daruje pozornost kakvu je teško umjetno proizvesti. Moramo biti iskreni i priznati da to i nismo baš zaslužili i da godinama ne znamo opravdati taj dar s Neba. Isto tako oni koji su priviliegirani time da žive u blizini tog mjesta, mogli bi se puno mudrije i odgovornije odnositi prema tom, od Boga darovanom, komadiću hercegovačkog tla. Istina je da je, zahvaljujući Gospinim ukazanjima, Međugorje od sela izraslo u pravi grad. Točno je da su se mnogi obogatili na više od šezdeset milijuna hodočasnika i posjetitelja u protekle 43 godine. Istina je da se, osim duhovnih plodova, ovdje mogu vidjeti komercijalizacija i pohlepa, a i mnogo onog što nije u skladu s Gospinim porukama. Ali inozemni posjetitelji ovdje itekako mogu pronaći i rijetko viđenu duhovnost, jednostavnost i poštenje… Međugorje se dogodilo iznenada i nitko nije mogao 1981. ni sanjati takav razvoj događaja. Svetište je stasalo unatoč protivljenju tadašnjih komunističkih vlasti, a i mjesnog biskupa. Zato i sami domaćini osjećaju kako se taj fenomen odvija izvan njihove kontrole i da očito postoji neki viši plan. Međutim, u vrijeme komunizma mogli su imati alibi da ne mogu i ne smiju urbanistički urediti mjesto i kontrolirati njegov razvoj. Danas bi trebali preuzeti odgovornost i odgovoriti konkretnije izazovima koje pred njih stavlja svjetski status Međugorja. Mogli bi više voditi računa o infrastrukturi, urbanizmu, arhitekturi, kvaliteti usluga i sadržaja… Pritom ne mislim na oce franjevce, koji jako mudro i uspješno vode ovo svetište i odgovaraju potrebama milijuna hodočasnika, već na lokalne vlasti, stanovnike i svakog malog poduzetnika koji ima koristi od tog fenomena. Oni su slika Međugorja koju će pamtiti posjetitelji. Od njegovih stanovnika očekuje se da budu primjer drugima i da inozemni gosti na svakom koraku osjećaju prožetost vjerom. Identitet mjesta, ali i vjera, moraju se živjeti, a ne samo pokazivati drugima. Zato bi Međugorje mogli manje gledati kao izvor zarade, a više kao mjesto duhovnosti. S darom Međugorja dobili su i obvezu. Tek tako će u potpunosti iskoristiti komunikacijsku snagu Međugorja i opravdati povjerenje Neba. Pritom Međugorje mora sačuvati svoju izvornost i nipošto se ne smije pretvoriti u turističku destinaciju. Ali to ne znači da istodobno ne treba graditi i stvarati kvalitetne sadržaje primjerene milijunima njegovih gostiju. Naime, upravo su oni njegovi najbolji glasnogovornici i promotori Gospine prisutnosti, a mogu postati i hrvatskoga naroda ako svojim ponašanjem zasluži!
