“Ulazimo u borilište kad se rodimo, izlazimo iz njega kad umremo.” Glasoviti je citat poznatog Jeana Jacquesa Rousseaua, izrečen u njegovim Sanjarijama samotnog šetača. I zaista, čovjek se barem jednom pita o ulasku i izlasku iz borilišta zvanog Život. Barem jednom postavi ta vječna filozofska pitanja na koja nikad nema siguran odgovor jer posao filozofije i nije da daje odgovore, nego da postavlja pitanja. Prirodno je i da čovjekove misli, što je stariji, više ispunjava zagonetna posljednja ura. Tako i francuski filozof u nastavku citata dodaje: “Star čovjek, ako mu još ostaje da nešto nauči, trebao bi jedino naučiti kako da umre.” I premda iz straha ili ljubavi prema vlastitom životu nastoji izbjeći ovu tešku temu, čovjek je uvijek nekako prinuđen suočiti se s njom, pa makar i na samom izlasku iz borilišta. Osim toga, kad o njoj razgovara, predstavlja je teškom, strašnom, tragičnom, prirodnom, lakom, brzom, katkad čak i lijepom. No, što o sebi samoj ima reći smrt? Dozvolite mi da je predstavim.
“Prvo boje. Potom ljude. Tako ja obično vidim stvari. Ili barem pokušavam. Evo jedne male činjenice: Umrijet ćete. Najiskrenije se trudim pristupiti ovoj temi vedro, iako većinu ljudi nešto koči da mi povjeruju, unatoč svim mojim uvjeravanjima. Molim vas, vjerujte mi. Nedvojbeno mogu bit vedra. Mogu biti blaga, brižna, bezbolna. Da ne idemo dalje od B. Samo ne tražite od mene da budem draga. Dragost nema veze sa mnom. Reakcija na spomenutu činjenicu: Zabrinjava li vas to? Molim vas – ne bojte se. Ako ništa drugo, pravedna sam. (…)” Ovako svoju priču započinje Smrt, uvodeći nas u avanture s kojima se susreće na svakodnevnom obilasku svijeta. U njima ona nastoji pamtiti boje i duše ljudi koje nosi svom Šefu, ali tko će pamtiti toliko ljudi. No, dok je jurcala svijetom, najviše se vraćajući u Europu, jedna joj je djevojčica posebno pobudila znatiželju. Premda ju je susrela, kako kaže, tri puta, Smrt je jednom prilikom, posjetivši zbog posla njenu ulicu Himmel, pronašla Lieselinu autobiografiju i odlučila je prenijeti nama. Tako naša pripovjedačica, osim o sebi i svom teškom i napornom poslu, tih dana priča o Životu, o Kradljivici knjiga i njenim svakodnevnim avanturama u udomiteljskoj obitelji, u ulici koja nosi naziv Nebo.
Zahvaljujući svojoj prvoj knjizi koju je ukrala, Kradljivica će knjiga naučiti čitati i pisati, a ta će joj vještina istovremeno donijeti nevolje i ispunjenje duše. Riječi će stoga voljeti i mrziti jer imaju toliku moć da, zavisno od toga kako ih se koristi, potiču ljude na dobra i loša djela, da uništavaju i liječe, da pružaju utjehu i uvredu. One su kao i ljudi, “malo dobra, malo zla. Samo dodajte vodu.” No, Smrt prepričava posebnu vezu između riječi i Kradljivice knjiga, sve one trenutke u kojima je riječima liječila duše drugih i one u kojima se zauzimala za voljene. Donosi sve one koje je poželjela reći, ali nije imala hrabrosti. Priča o onima zbog čijeg je izricanja četrdesetih godina prošlog stoljeća svijet zanijemio. I najvažnije, donosi riječi glavnog lika, Liesel, kojima je opisala vlastitu životnu priču o rastancima, ljubavi, smrti, strahovima, skrivanjima, preživljavanju, ljutnjama, čežnjama i o onome što joj je uvelike obilježilo djetinjstvo – krađama knjiga. A osim potresna, prekrasna i tužna Lieselina usuda, Smrt nam otkriva i kako je dočekaju oni koji su usvojili Rousseauovo znanje kako umrijeti. Te su duše, kaže Smrt, “uvijek lagane jer ih je veći dio potrošen. Veći dio već je pronašao put do drugih mjesta.” One sjede i dolaze joj ususret. “Takve duše – najbolje – uvijek to čine. Ustanu i kažu: ‘Znam tko si, i spreman sam. Naravno da ne želim poći, ali idem.’” A pored toga, otkriva nam i komadić istine o sebi: “Ne nosim ni srp ni kosu. Nosim samo crni ogrtač s kapuljačom, kad je hladno. I nemam skeletne crte lica koji mi s takvim zadovoljstvom pripisujete iz daljine. Zanima vas kako doista izgledam? Pomoći ću vam. Nađite si zrcalo dok ja nastavljam priču.”
No, za razliku od smrti, Liesel je svojoj udomiteljskoj ulici donijela nadu u teškim trenucima. Kako je to vješto postigla, s kakvim se brigama i životnim izazovima morala susresti još kao tinejdžerka, na kakav je način upoznala neraskidivu vezu ljubavi i patnje i naposljetku kakve nam osjećaje bude danas njene zapisane riječi, ostaje ispisano na stranicama sjajnog romana Markusa Zusaka. Dok ga ne uzmete u ruke. Onda se Lieselina priča ureže između lijeve i desne pretklijetke i preporučujete je svojim prijateljima. I ne dajte da vas plaši to što o Životu pripovijeda Smrt. O njemu se svakako i previše priča, pa neka je i njoj dozvoljeno reći nekoliko riječi. Ipak, zbog mirnog Života, a i zbog Smrti, nemojte poput naše beračice riječi ukrasti Kradljivicu knjiga. Sigurna sam da ju je mnogo lakše naći u knjižnicama i knjižarama.
Matea Tunjić
