Jedna žena iz sela nakastila da napane Derviša, jer je do nje došlo da je on uzim’o u usta pred prodavnicom. Uputila se na uranak da psovkama riješi stvar. Zatekla je komšiju S. kako puši pred kućom.
– Đe ti je onaj cuko da mu pokažem kako se laje?!
– Koji, rodice?
– Derviš.
– A šta je to on laj’o?
– Bolje pitaj šta nije. Prič’o da mi čovo dijat’ ne mere od mene, da mu ne dam da pije, da sam sve kućne pare uzurpirala, da se u mojoj kući ne zna ko sjedeći, a ko stajećki piša pošto sam oštrokonđa… Cijelo selo bruji o meni, cijelo!
– Rodice, od Derviša je gora budala samo onaj ko reaguje na ono što on laprda. Trebaš poradit’ na otom da te ne tangira šta ko kaže, a ne ić’ okolo i išćerivat’ pravdu. Derviša će uvijek bit’. Ne daj da ti kroji kapu neko ko ne zna đe mu je glava. Pusti selo. U kantu od pet kila ne možeš nasut’ petn’est litara ma kol’ko imala volje da to učiniš. E, tako je i s narodom. Sve im se može dat’ sem pameti. Čim to Dervišovu riječ uzima za istinu znaš kol’ko je sati.
Nakon savjeta komšije S. žena se uputi kući, a S. uđe u kuću.
– Je l’ to šćela da me bije?
– Jest’. Glava ti još uvijek treba bit’ u torbi da znaš. A sad i meni ispričaj kako ona ubire muža. Obavezno mi navedi i izvore informacija kao i to okle to izvori, znaju sve po redu i nemoj se šalit’ da šta zatajiš.
