Piše: Zlatko Dizdarević
Nama koji smo najveći dio života posvetili profesionalno, iz raznih uglova, promatranju zbivanja po svetu, oglašavanju i pisanju o tome, na svoj način navika je, zadovoljstvo i rutina to nastavljati i danas. Pa i samo sebe radi i temeljem golog interesa i navika. Naravno, i uvijek uz pitanje – o čemu se tu zapravo radi i zašto? Sa kojih i čijih vrhova stižu „događaji“ koji oblikuju svijet i onda, gdje smo tu mi. Danas najčešće tek usputni nakon nekih drugih života.
Druga su evo vremena i mi u njima. Pa i odgovori sasvim drugačiji, i na pitanja o svijetu i nama. Valja živjeti, ovoliko koliko nas još spada, i u sjećanjima na ono nekad i sa brutalnim realnostima današnjice, da se o slutnjama povodom onoga što tek dolazi i ne govori. Druga su i događanja sa kojima živimo i bili bi drugi odgovori tim povodima kada bi još uvijek važilo pravilo da se tragom svega što se dešava prvo mora postaviti pitanje zašto. Pitanje koje se u medijima, recimo, podjednako kao i u politici danas prečesto svjesno izbjegava. Zašto ? Pa zato što bez odgovora na to pitanje ostaju otvorene sve moguće varijante manipulacijama tzv. politikom unaokolo. Naravno, u skladu sa interesima jačeg i ciljevima profita na tragu tih interesa.
Odgovor na to pitanje bio je i ostao osnovno i najbitnije u definiranju smisla, razloga i posljedica svega promatranog. Otud se više ni većina preostalih, realnih promatrača svega što nam se dešava ovdje oko nas, ili nečega tamo daleko u svijetu po kojem smo hodali i tragali za istinama, odavno ne čudi što se ni ono pitanje zašto, ili ne postavlja ili se na njega odgovara „argumentima“ što su daleko od istine. A oni bogatiji životnim storijama iz drugačijih vremena nalaze često, više sebe radi, i snage i volje da u aktuelnim pričama o svijetu u kojem živimo odu potrebni korak dalje.
Tako sam, eto, prije neki dan na portalu Forum vidio, samo na prvi pogled čudan a zapravo sjajan kratki prilog dugogodišnjeg velikog prijatelja i kolege Tomislava Jakića iz Zagreba, povodom Trumpa, Venezuele i Madura u svemu tome. Pod naslovom „Moja Hrvatska“, Tomica, danas u penziji a nekada u najužem vanjskopolitičkom timu predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, ispisao je dvadesetak redaka hipotetičkog oglašavanja „njegove Hrvatske“ povodom napada Trumpa na Venezuelu i kaubojsku otimačinu tamošnjeg predsjednika, ma kakav bio. Napisao je kako bi to oglašavanje bilo u „njegovoj Hrvatskoj“, da je bilo. A nije.
Među ključnim stavovima tog zamišljenog priopćenja, da ga je bilo po uvjerenjima i osjećanjima „one“ Tomicine Hrvatske, pisalo bi u prvoj rečenici: „Američka akcija, bez obzira na to kako je Washington pokušao interpretirati, odnosno opravdati, flagrantno je kršenje svih normi međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda. Na narodu je Venezuele da sam, slobodno i demokratski odluči kako će živjeti i kako će raspolagati sa svojim prirodnim bogatstvima…“
U međuvremenu saznali smo i šta je Trump javno saopštio: O novcima od nafte iz Venezuele on će lično odlučivati! U kratkom tekstu Jakić dalje piše šta bi „njegova Hrvatska“ na ovo rekla, da je rekla: „Apsolutno je neprihvatljivo da strana zemlja otme šefa druge države i proglasi da će ona od sada voditi njezinu politiku primarno u svojem interesu“.
Treba li podsjećati ko je sve odmah, i od poznatih Amerikanaca, poput recimo Kamale Harris i Sandersa, glasno kazao da su netačne optužbe protiv Madura . Od onoga o vođstvu kartela za proizvodnju droge i cigareta, do onoga o „posjedovanu mitraljeza“ kao zločinu planetarnih razmjera (sic!). A da je, zapravo i mimo kartela kobajagi mitraljesca Madura jedini motiv otimanje nepreglednih Venezuelanskih naftnih polja.
Umjesto današnje šutnje ogromne većine država o tome, Tomislav Jakić u sanjanoj a ne doživljenoj objavi svoje države ovim povodom, na kraju kaže ovo: „Ako prihvatimo šutke američku politiku, jer to jest politika, moramo se upitati tko će biti slijedeći? Moramo se suočiti sa činjenicom da smo prihvatili bezakonje kao normu međunarodnih odnosa, da smo se odrekli načela ravnopravnosti i jednakopravnosti među subjektima međunarodnog prava, da smo se odrekli same Povelje Ujedinjenih naroda, odnosno sustava međunarodnih odnosa što su građeni nakon završetka Drugog svjetskog rata.“
Ovdje je stari novinarski vuk, istaknuti komentator predratne Hrvatske televizije, potom savjetnik Predsjednika Hrvatske, kolumnista u mnogim medijima posebno u Hrvatskoj i BiH i autor više knjiga, završio zamišljeni tekst izjave koju je, po njemu, sasvim lično i intimno, vrh njegove države trebao kazati da im je stalo do istine više nego do interesa, raznih. A nisu kazali. „Nisam je čuo. Šteta, neizmjerna šteta. Samo to. “
Dva dana kasnije premijer Hrvatske Plenković, u odgovoru na novinarska pitanja nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a, povodom tvrdnji iz SDP-a da Vlada nema jasno stajalište o situaciji u Venezueli, rekao je uz ostalo: „Više je nego očito da je to bila akcija koja je bila koncentrirana, organizirana, dogovorena s dijelom vlasti u Venezueli. Niti ima nemira niti iko plače za njim, nego naprotiv, ljudi su oduševljeni da ga nema više na dužnosti – kazao je premijer o Maduru. Nekako logično padne na pamet ovim povodom pitanje, koliko li je evo u vrhovima naših političkih okruženja onih za kojima niko živ ne bi pustio suzu da ih neko silom, kaubojski ukrade i odvede. I ljudi bi bili oduševljeni. Da li se tako ide u bolji i pošteniji svijet ?
U isto vrijeme, kod nas u BiH, odgovori sa zvaničnih mjesta povodom Trumpa i Venezuele i Madura nisu ni približno tako „sofisticirani“ poput onog Plenkovićevog. Bez obzira što pozadina te „indirektnosti“ nije nimalo nejasna. Tako je iz MVP BiH stiglo priopćenje kojim se, između ostalog, „izražava podrška narodu Venezuele i stabilnosti u toj zemlji i širem regionu…“ I dalje konstatira kako je „Nicolas Maduro diktator koji vlada strahom, upotrebom sile, vojske i policije, potpunom kontrolom medija i drugim represivnim instrumentima“. Itd.itd. Na kraju ide poenta: „Sjedinjene Američke Države su najvažniji strateški partner i prijatelj Bosne i Hercegovine !“ Pa naravno da je tako kada nam je ne tako davno javno kazano kako je „BiH u ovom mandatu izbila u vrh interesa svjetske politike…!“
Eto, da ne bude zabune ko smo u svjetskoj politici interesa, sa „najvažnijim strateškim partnerom“. Pa možda onda sa Trumpom treba ići i u dalje demokratske bitke, sa Grenlandom, Kolumbijom, Kubom, Meksikom…sve do discipliniranja Irana… Uz konsultacije sa nadležnim korporacijama, dubokim državama i šprdnjom sa ionako već neprepoznatljivim UN-om, EU itd.
Objašnjenja za obavezno brutalno demokratiziranje svijeta pristigla iz Ovalnog ureda su da je u Kolumbiji, eto, najveći problem i provokator tamošnji predsjednik Gustavo Petro, „ bolestan čovjek koji voli proizvoditi kokain i prodavati ga SAD-u“. Sa Kubom je situacija za sada relaksiranija jer, kako kaže Trump glasno, „tamo intervencija nije potrebna jer su oni već spremni pasti“. Meksiko sa svojim monstruoznim kartelima se mora uozbiljiti silom! Budućnost Kanade je u sreći postanka 51. države SAD-a. A svi u svijetu neka pogledaju odjednom ponovo važeći model Monroove doktrine iz 1823. godine koju je inaugurirao tadašnji predsjednik SAD-a, James Monroe: „Svaki pokušaj evropskih nacija koloniziranja ili intervencije u zemljama Sjeverne i Južne Amerike, biće smatrani činom agresije i zahtijevat će intervenciju Sjedinjenih Država“. Baš zanimljiva asocijacija.
Konačno, eno i Irana, na spisku nestašnih i neposlušnih usaglašenom sa histeričnim opsesijama humanog Netanyahua : „Ako počnu ubijati tamo ljude u pobuni koja je zahvatila veliki dio zemlje – uz razne domaće razloge i pomoći iz vana, „SAD će ih snažno pogoditi.“ Manje se pominje odgovor ajatolaha Ali Khameneia, jednog od snažnih uzročnika za današnje nemire u zemlji, koji kratko ali precizno poručuje: „Iran neće popustiti neprijatelju“.
U cijeloj priči aktualiziranoj povodom Venezuele u svijetu se u ovom času sudaraju različite linije – ona profesionalno i interesno udvornička i ona na kojoj su još uvijek oni što vjeruju u nekad dogovorene principe organiziranja planete. Ona prva svjetske „principe“ utvrđuje isključivo temeljem svojih malih/velikih interesa, a na tom terenu UN, EU, NATO isl. više nisu polazni orijentir za realizaciju pojedinačnih i globalnih interesa u svijetu. Otud u vrhovima EU danas ozbiljne muke kako reagirati iole principijelno, na temeljima Povelje UN-a, politike EU isl. – a moralo bi se, povodom očigledne kaubojštine Trumpa u rješavanju brutalno osvajačkih interesnih ambicija u Venezueli, i poslije toga dalje na Grenlandu itd. Jer, tako bi se američkom gazdi i korporacijama na koje je naslonjen dao povod da uplašeno nesigurnima otresito kaže: Ne tiče me se više ni vaš interes u Ukrajini ni odnos sa Rusijom ni bilo šta drugo…
Iskreno, nije ima lako. A gdje smo tek mi tu kao „interes u vrhu svijeta“. Zajedno sa Dodikom, Čovićem, Trojkom, pa susjedima/komšijama Plenkovićem, Vučićem… ili, da izvinete na neozbiljnosti, Maxom Primorcem, Rodom Blagojevićem pa Hr/EU Željanom Zovko, onda odjednom Tomislavom Sokolom itd.itd.
O ovom političkom jadu kobajagi o Maduru, a zapravo o kraju jedne epohe, evo raspadosmo se ili govoreći pogrešno i šuteći ciljano. I mnogo manje o nama samima i zarad nas ovakvim kakvi smo, sa svim onim što se kazuje unaokolo, i čita mnogo više nego što imenovani misle. Baš onako kako je napisao iz duše, uvjerenja i životnog iskustva Tomislav Jakić, ne samo o njegovoj Hrvatskoj već i o nekada našoj Bosni i Hercegovini i svima unaokolo. No, već koliko sutra će nam i ovo pameti koju imamo danas svakako preuzeti kompjuteri, sateliti, elektronska čudesa i vještački montirane inteligencije, pa ćemo se i mnogo čega sjećati sa nostalgijom.
Ako u mozgu budu postojale ćelije za bilo kakvo sjećanje i nostalgiju.
