Piše: Željko Ivanković
Kad odete na godišnji odmor prvo što pokušate je mentalno se resetirati, osloboditi se svih gluposti realnog svijeta koje vas tako agresivno okružuju. A nigdje ih u tom svijetu nema toliko koliko u politici. Jer, objektivno, politika i jest to – prostor agresivnog proizvođenja gluposti u čijoj se pozadini događa najveća prijevara, netko će reći – krađa.
Ali kako politika zarobljava medije, onda znate da je spas od gluposti udaljiti i medije od sebe, njihovu buku učiniti tišom od buke morskih valova noću i cvrčanja čvrčaka na čvoru crne smrče danju. Ali joj i ostaviti toliko prostora da vam pokaže svoje jadno i bijedno lice i ne oduzme vam prostor da vidite njezino karikaturalno lice. Iz te je perspektive gledano njezin prostor još prozirnije vidljiv, a njezini akteri još smiješniji i gluplji. Naravno, kao i svi oni jeftini podanici te vrste ne-mišljenja i djelovanja. Koliko su tužno i smiješno lice gluposti jedno te isto najbolje znaju naši tako brutalni balkanski vicevi. I baš kad pomislite da ste ih sve čuli u raznim varijetetima, on se pojavi u liku i djelu, ne više ordinarnih Muje i Sulje ili Enisa i Milana, nego u liku i političkom djelu trojca Vučić, Dačić, Vulin. I tu broj, očito, mora biti – tri!
Najtužnija i najsmješnija zgoda dugog toplog ljeta je priča o litijskom predsjedniku koji se, dok se drugi bave svjetskim problemima, najednom pozabavio jednom pjevačicom. A on se, znate već, bavi svim i svačim, samo ako će i taj dan biti po treći put uslikan podaničkim televizijskim kamerama. Tek nakon njega smio se javiti potrčko ministar policije, a onda i potrčko šef državne obavještajne agencije. Sutradan će krenuti i svi njihovi nahuškani medijski psi. Rekao bi čovjek bogzna što se dogodilo, a ono država u stanju opće pripravnosti – na pragu ulaska u nju je, zamislite, ne teško naoružani dron, nego popularna pjevačica. Je li sad jasno zašto je Oliver rekao: „Nikad u Srbiju!“
E, jebem ti državu koju ugrožavaju Selma Bajrami ili Severina Vučković. Baš jaka država, jaki joj predsjednik i policijski obrambeno-sigurnosni sustav. Baš smo se smijali, plaža se orila koliko smo do u detalje predvidjeli redoslijed poteza, načine (političke i jezične!) opravdanja (nije zabrana ulaska nego zadržavanje) i Vulinovo pravdanje šefa (nije znao, to je on, zamislite, sam od sebe). Zamislite, od Kim Jong-una netko nešto smije sam uraditi.
Srećom Vučićevo „vadite me, smije mi se i ruga ne samo Severina nego i sva njezina publika“ odmah je shvatio Dačić pa je u svojoj briljantnoj intelektalno-policijskoj eskapadi, inače i sam pjevač (kao i Dodik!), obrazlagao kako su četiri sata zadržavanja na granici tako normalni za sve one koji imaju mišljenje o Jasenovcu, Srebrenici ili litijumu (čemu već?). Sigurno je to već bilo testirano i na Selmi Bajrami, i na piscu Anti Tomiću i na… Svi su oni i tko zna koliki još bili malo maltretirani.
Država koja nema muda u prvoj minuti svome potancijalnom gostu reći: „Ne možete ući. Nepoželjni ste. Mrš natrag u svoju demokraciju!“, igra se dječjih igara koje narod u nas zove „piškila bi – kakila bi“. I onda ni to nije bilo dovoljno, već u obranu Velikog i mudrog vođe uskače njegov otirač: „Ja sam kriv.“, da bi se prethodna dvojica mogli malo čuditi i obećati kako će revidirati popise onih koji ne samo da ne vole, nego i javno pokazuju kako ne vole orijentalne despocije i lažljive despote.
I ne bi mi sve ovo bilo ništa više doli smiješna ljetna zajebancija u kojoj Severina ruši Srbiju, da se nisam sjetio slične poslijeratne situacije sa mnom i Sejfudinom Tokićem kad smo krenuli u Novi Sad na skup predstavnika nekih nevladinih mirovnih organizacija pod OSCE-ovim patronatom i s njihovim tablicama na autu, uz pratnju njihove službenice koja je u rukama imala propusnicu njihova tadašnjeg ministra vanjskih poslova Milana Milutinovića i uzalud trvdoglavo, kako to samo strani (bila je Nordijka!) činovnici znaju, pokušavala na tri granična prijelaza (Višegrad, Zvornik, Bijeljina) i svugdje su je odbili. „To što vi imate u ruci nama ništa ne znači, jer mi imamo drukčiju instrukciju!“, žalili su stvarno ili hinili iskrenost. A i tada sam više išao radi brata izbjeglice negdje na Fruškoj Gori nego i, unatoč jednom broju sjajnih mirovnih aktivista u tadašnjoj Srbiji, grama uvjerenja da se „s onu stranu“ može bilo što konstruktivno učiniti prije nego se Srbija dobro zagleda u vlastito ogledalo.
Srećom, tada nas barem nisu ispitivali što mislimo o Jasenovcu, Srebrenici, Slobodanu Miloševiću, Kosovu i sl., jer tada je Ivica bio baš mali, Slobin mali, a Vulin još manji mali. Nešto kao Vučić kod Šešelja, nosač gajbi piva.
A možda i bi nas, nešto razmišljam, tada štogod ispitivali o našim stavovima da smo išli privatnim automobilom kao Severina…
Sad bi nas, jer očito imaju svoje doušnike (sumnjam baš i čitače naših tekstova), ispitivali ne samo iz povijesti, nego i iz kemije, pa bih, da se kojim slučajem odlučim preko istočne bosanske granice, morao ponešto naučiti i o litiju. (Varate se ako mislite da nisam išao malo guglati činjenice o tom Vučićevu pojasu spasa ze Europu i doznati o tome barem onoliko koliko Vučić zna sve o svemu.) I što je najgore, vjerojatno bi mislili kako je četiri sata maltretiranja na granici najmanja mjera ponižavanja gostiju pridržana za Selmu i Severinu, a opasne intelektualce bi trebalo malo više zadržati. Neka osjete u koju ozbiljnu državu ulaze! Evo, čak mi je to i razumljivo. Jer mali graničari još i znaju tko su Severina i Selma i stide se što su u toj poziciji, jer bi im najradije tražili autogram da ga ponesu kući i pohvale na kraju smjene, a tko su pisci i intelektualci oni pojma nemaju, osim što bi ih se, kao male pse nahuškalo na tamo nekakve po državu i društvo opasne tipove… One koji se, zamislite, usuđuju misliti svojom glavom.
I najgore mi je sad u životu što sam doznao tko je Selma Bajrami i što kad god odsad budem čuo ili vidio Severinu, vidjet ću uz njezine napumpane usne i Vučićeve kojima su njezine očito jedina prava konkurencija i žetoka frustracija. Da, samo što Vučić svoje stalno oblizuje…
