Nekad davno nam je dolazio jedan čovjek često u posjetu. On je imao vikendicu u nekom zaseoku čudnog imena kojeg se ni danas dan ne sjećam. Hvalio se da je cijelu vikendicu napravio sa svoje dvije ruke. Vadio je iz džepa slike te svoje vikendice, a slike su putovale iz ruke u ruku i svi smo se divili sređenosti okolice i unutrašnjosti njegovog, kako reče, komada mira pod nebeskim svodom. Isticao je da nikada nikog ne vodi na vikendicu, a nije da nema ljudi koji na sve moguće načine sami sebe pozivaju da budu gosti u tom komadu mira.
– A đe su bili kad sam bio u izgradnji? – izjavljivao je – Niđi nikog, a sad kad sam sve lijepo udesio, to bi meni narušavalo mir. Niko mi nikad jedne crepke nije dao da je sagradim, nikad, a o vreći cementa da ne govorim. Mislite da mi je kad ko doš’o pomoć’ dok sam gradio…
– A šta radiš na vikendici? – pitali smo ga mi djeca.
– Odmaram i razmišljam.
Eh, baš danas nešto razmišljam, gdje je on bio u procesu izgradnje svih onih kuća u koje je zalazio pozivajući sam sebe, onih kuća pod čijim je verandama uz kafu, sok, kolač, a često i meze i čaške ljute, pokazivao domaćinima i sitnoj djeci slike nečega