Julijana Matanović jedna je od najčitanijih hrvatskih književnica pred kojom stoje promocije njenog novog romana „Stoji ti put“.
Rođena je u Gradačcu. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama. Diplomirala je u Osijeku, magistrirala i doktorirala u Zagrebu. Predavala je na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, vratila se u Osijek, a onda razočarana iznevjerenim obećanjima ipak nastavila živjeti i raditi u Zagrebu.
Doživjela je izbacivanje iz Hrvatske akademije znanosti u umjetnosti nakon deset godina članstva. Jedna od najčitanijih književnica u Hrvatskoj u privatnom se, a i u profesionalnom životu navikava na udarce i bori pisanjem. Boriti se protiv nepravde treba, kaže, pisanjem, pa je tako motiv za pisanje najnovije „Stoji ti put“, bila odbijenica HAZU.
Njezin novi roman “Stoji ti put”, kako kaže, nastao je iz potrebe da se pisanjem nosi s nepravdama, uključujući i izbacivanje iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
“Pisanje, literatura, čitanje – meni je to isto što i disanje, postojanje. Čitateljice mi često kažu da su se u mojim pričama prepoznale, iako su one fikcija. Kad vam netko kaže da ste napisali njegovu priču, a vi znate da je riječ o izmišljenom liku, to je nešto najljepše što autor može čuti”, ističe Matanović.
Pisanje joj je, priznaje, pomoglo da prebrodi mnoge životne izazove. Odrasla je u obitelji čiji je član bio politički zatvorenik, a odrastala je u okruženju u kojem su se sukobljavale dvije povijesti – ona koju je učila u školi i ona o kojoj se kod kuće nije smjelo govoriti. Svoju prvu knjigu “Zašto sam lagala”, napisala je u svega 20 dana, vođena potrebom da iskaže osjećaje onih koji su se nakon ratova i velikih povijesnih preokreta osjećali prevarenima i razočaranima.
“Da nisam mogla pisati, fizički me više ne bi bilo. Priča ima zakonitosti koje život nema – u priči sve mora imati smisao, razlog. Pisanje mi je pomoglo da pronađem odgovore, da sebi objasnim stvari i nosim se s onim što mi se događalo”, kaže.
Iako ima veliku čitateljsku publiku, nerijetko se susretala s omalovažavanjem akademske zajednice.
“Elita je uvijek prezirala publiku. Veliki znanstvenici u području književnosti znali su mi reći: “A ti imaš čitatelje”. Kao da je to nešto loše, kao da književnost postoji radi nečeg drugog, a ne zbog čitatelja. Pitala sam se zašto nikada nisam dobila vjetar u leđa, nego su mi oni koji su mogli puhali u prsa”, govori Matanović.
Izbacivanje iz HAZU-a doživjela je kao udarac, ali i poticaj za stvaranje novog romana. “Stoji ti put” napisala je u jednom dahu, a njezin suprug, kojem je prvom dala rukopis, nije promijenio ni jedno slovo.
“Možda bih trebala biti zahvalna predsjedniku Akademije, jer se roman jako čita. Žene mi pišu, prepoznale su se u njemu. Po prvi put sam u njemu otkrila tri slike iz svog života koje sam dosad skrivala”, zaključuje Matanović koja je i dugogodišnja članica žirija za jednu od najprestižnijih književnih nagrada u regiji “Meša Selimović” koja se dodjeluje u Tuzli u okviru književnih susreta Cum Grano Salis.
