Naslovna Blog Kava s Ivonom: Zašto pobogu ne kažete najn?

Kava s Ivonom: Zašto pobogu ne kažete najn?

Drugari Jukići, brat i ja smo zavoljeli bundevino sjeme meščini i prije nego smo prohodali. U početku su nam mame gulile košpe, a kada smo savladali kako kažiprstom i palcem obuhvatiti sjemenku po stomačiću i onaj uzani dio namjestiti između zuba, počeli smo nemilice krtožit’ svaku prostoriju u kojoj smo se obreli. Vazda su nam džepovi bili puni sjemenki, a ostala je vječita  misterija kako se košpa u džepovima sjetimo tek kada uđemo u kuću. Posebno nam je bilo drago kada mame ispeku košpe, pa mi svojim debeljuškastim prstima probiremo po još uvijek vreloj tepsiju i odvajamo košpe koje se ne gule – sjemenke čuvene bunde golice. Kada smo malo porasli, mame nas ostave pored šporeta sa suhom kuhinjskom krpom i kašikom da pazimo košpe koje se peku. Vjerovali smo da su košpe u čijem procesu pečenja mi učestvujemo nekako najukusnije. Na početku se ne miješaju stalno zbog toga što su još vlažne od sluzi, a kada ispari mokrina moramo biti i te kako oprezni, jer je to znak da počinje avantura pečenja. Iz pecare starog smederevca se začas začuje pucketanje, a kuća zamiriše najljepšim mirisom. Tu naš zadatak prestaje i odgovornost za košpe delegiramo na mamu jednim pozivom:”Mamaaaaaaaa!” Mama u kašiku uzme dvijetri košpice, puhne nekoliko puta i proba sjemenke. Mame su uvijek znale, za razliku od nas, odrediti kada su sjemenke ispečene. Mi smo osim za paženje košpa da ne izgore dok mame imaju preča posla bili zaduženi i za vađenje košpa iz bunde. Stariji uzmu sjekiru, raspolove bundeve, pa mi zarijemo svoje šake u bundeve i vadimo košpe. Bezbroj narandžasto-žutih polovica se nađe pred nama, našoj sreći nigdje kraja uprkos ljepljivosti koju danima ne možemo serbe da operemo sa ruku. Ti neki sitni poslići su za nas značili da postajemo odrasli i odgovorni, jer pobogu k’o da bi ovdje ko djeci dao tako odgovoran posao kao što je vađenje košpa? Nas je bilo lako zaposliti, samo nam predočiš uz naša imena riječi “odrastao” i “odgovoran” i eto ti radnika. Jednom je došao jedan njihov rođak iz inostranstva na raspust i rekao nam da mi nismo ni odgovorni ni odrasli već najobičnije budale što radimo te neke sitne posliće umjesto da uživamo u djetinjstvu. On je živio u inostranstvu i predočio nam da je svaki čovjek dijete sve do osamnaeste godine uključujući i nas. Samo što mi njega nismo nešto naročito uvažavali ili kako bi baba rekla šljivili jer nije znao u vrtu prepoznati kako se zove koja biljka na osnovu cvjetova, a ni drveću nije znao imena, pa nam je njegovo mišljenje bilo krajnje budalasto i smiješno. Dok smo mi izvršavali ozbiljne zadatke poput idi u Do (našu njivu) donesi mrkve i dvije glavice luka, njemu bi postalo dosadno da sam ganja loptu, pa nam se pridruživao i pomagao uz riječi:”Pa zašto im pobogu ne kažete najn, zašto?” Naša ga je baba jednom čula kako nam, kako ona reče, soli pamet, pa mu objasnila kako ovdje stvari stoje i kako djeca od malih nogu moraju shvatiti da nema džaba ‘ljeba jest’, jer će samo onaj ko privređuje od malena izvršavajući neke sitne zadatke shodno godinama na vrijeme shvatiti koliku vrijednost zapravo ‘ljeb ima. On je nama nakon toga rekao da dođemo njegovoj babi slobodno na ručak, jer je kod njegove babe ‘ljeb džabni i nema vrijednost, a da ga ima toliko da na kraju dana ostane čak i za mačke i cuku. Kod nas je uvijek izričito odbijao jesti, jer je mislio da mora šta platiti, a on je novac koji dobije trošio isključivo na one stvari koje njemu pričinjavaju zadovoljstvo. Za razliku od njega mi smo i sa novcem koji dobijemo raspolagali na način da ga utrošimo tako da od njega svi ukućani okuse neku slast, pa smo rado tim novcem pazarili lubenicu na kamionu koji je dolazio u selo petkom nakon pijace. Te su nam lubenice bile posebno slatke kao i one košpe u čijem smo procesom pečenja s guštom učestvovali.