Prije nekih petnaestak godina kupi jedan moj dobar drug auto, pa nas nekoliko pozove u grad na kafu i da se malo provozamo. On je inače bio dosta odrasliji od nas i od svoje je krizme počeo da štedi s namjerom da položi vozački i kupi auto kada završi srednju školu. Raduckao je svakog vikenda tokom srednje škole s ocem, a tokom raspusta svaki dan osim kada padne svetac na radni dan. Nedjelje su naravno bile neradne i tada bi malo izašao iz okvira svojih nauma, pa potrošio koju markicu i na druge stvari koje su uljepšavale mladost. Čim je napunio osamnaest godina umjesto da proslavi rođendan uputio se u auto školu i uplatio vozački. Nakon položenog vozačkog odluči da ipak još malo skupi parica i uzme nešto malo bolje. Tako i bi. To malo bolje pojeftini u godini dana, pa ostade novca. Za taj ostatak je planirao uzeti neku grijalicu za kupatilo. I tako mi dođemo do grada, a jednoj drugarici iz probrane ekipe pade na um krompiruša, ali joj se nije ulazilo u pekaru, jer joj kosa odmah pokupi sve te pitarske mirise. Tu se ja ponudim da joj učinim uslugu. Parkira se drug bočno u jednoj jednosmjernoj ulici, parking desno, a protok saobraćaja lijevo. Izađem iz auta i pri pokušaju da pređem ulicu pogledam lijevo i desno. Ekipa iz auta dobacuje uz salve smijeha:”Jednosmjerna je, jadna ne bila!” Odem ja do pekare i na izlogu preko puta piše “sale” pored one grijalice. Mislim se, e baš ga je krenulo, još da ubode sniženu grijalicu… Uzmem telefon, nazovem druga i saopštim mu ovo za grijalicu uz napomenu da odmah dođe i to autom, jer pored “sale” trgovine ima parking. Kupim ja pitu i izađem ispred, a njih nema iako im treba brat bratu dvadesetak sekundi da se dovezu do mjesta gdje ih čekam. Uputim se na mjesto gdje smo se rastali kad tamo imam šta i da vidim – udes. Nekome ona jednosmjerna i nije bila jednosmjerna. Nekamo se stvori i policija.
Drug blijed k’o krpa samo što nije počeo plakati za automobilom. Prošlo je od tad godina i godina, štedilo se i trošilo, pojelo se pita i pita, smrzlo se i ugrijalo i na grijalicu i na vatru, poljubilo se puno puta i zaplakalo se još više puta. Život k’o život, rasuo nas po bijelom svijetu, ustvari malo smo i mi sebe rasuli, ali o tome neki drugi put. Nadam se da članovi one moje ekipice s kojom više nisam u kontaktu gledaju i lijevo i desno kada prelaze životne ulice bez obzira na znakove koji kao diktiraju gdje trebaš gledati.
