Trinaesti dan mjeseca decembra u našoj je kući uvijek bio poseban. Brat i ja dva dana prije maminog imendana odlučimo da novac od užine maknemo sa strane, pa ga udružimo u budžet za poklon i obećamo jedno drugom da ćemo iduće godine biti pametniji kako ne bismo gladovali i naredne godine, jer je nastava nevjerovatno duga tokom onih dana kada se ne pojede adekvatna užina. I naredne godine poneseni djetinjstvom obećanja se sjetimo kasno, pa Jovo nanovo.
Mami smo od tog budžeta koji je iznosio čitave četiri marke kupimo četiri stvari koje koštaju po marku. Kod kuće ih upakujemo ukrasnim papirom. Ukrasni papiri su u to vrijeme čuvani na način da se pokloni koje mi dobijemo kroz godinu otpakuju hirurški precizno kako bi se sačuvao papir za neke buduće poklone. Svaka je kuća imala punu vrećicu tih raznobojih, šuškavih papira.
Pošto se na ovaj dan i postilo, mama nas je od malena učila da je post trening volje i da je nebitno koliko godina imamo ako je prava stvar u pitanju, pa smo jeli posnu hranu čekujući idući dan kako bismo mogli konzumirati kolače koje ona napravi za goste koji će joj doći kao i svake godine.
Radovali smo se gostima, a pogotovo Vinku Jelkiću koji ponese šargiju kako bi radost imendana podigao na najviši mogući način. Mnogo je ljudi tokom tog dana promarširalo kroz našu kuću bez obzira na snijeg i hladnoću koje su nekad davno bile karakteristične za ovo doba godine. Neki od gostiju su i postili i za te smo ljude brat i ja sjedeći na podu zastrtom starim stoljnjakom dan prije lupali orahe i lješnjake kako bi barem nešto, kako narod kaže, ubacili u kljun pored obavezne kafe i čaše soka.
Kada mami uručimo poklon, ona odmah pita otkud nam novac.
– Opet ona o parama? – frktali smo – Pa uštedili.
– Od čega ćete vi nešto da uštedite? Opet ste užine preskočili? To se ne smije raditi!
– Pa šta?! To je nama nešto kao produženi post.
– Nemojte to više da radite!
– Mi imamo obraza i obraz nam je važniji od stomaka!
Nije naša mama znala kako smo mi valjano istrenirani da gladujemo, a taj smo trening sprovodili sa drugarima Jukićima eksploatišući čari djetinjstva iz rudnika bezbrižnosti ne dozvoljavajući da nam stomak koji krči čak ni na trenutak prekine igru. Tad se i u dječijem svijetu znalo za obraz i za prioritete, a onaj ko ima obraza ne ostavlja zaigrane drugare radi nečega banalnog poput jela, jer će obroci svakako biti dostupni i kasnije, a sadašnji trenutak zanesenosti samo sad.
Ovaj me divni dan podsjeti svake godine na to kako njegovanje lijepih uspomena treba da se nađe visoko na listi prioriteta, pa da se barem sjećanjem svakodnevno osladimo na pauzama između dva trčanja za životom, jer je ta slatkoća dozvoljena i kad postimo.
