Moja je baba, pokoj joj duši, bila veliki šaljivdžija, a srce joj je bilo puno samo kad joj je kuća puna. Narod se naglo poče osipati, neke Bog pozva sebi, a neke pak Angela Merkel. To je babu tištilo jer joj je krug društva bivao sve uži i uži. Bilo je i dana kad niko ne bane na kafu pa bi ona s djedom zasjela za stolom ispod grožđa i bavila se statistikom. Jedan su dan preračunavali broj umrlih u selu, drugi dan broj razvedenih, treći dan broj onih koji su se udavali i ženili više od jedanput, četvrti dan broj rođenih…Jednog takvog dana koji nije mnogo obećavao, ukazaše se dvije djevojke na kapiji. Nosile su ogromne putne torbe. Baba prikuči ruku čelu i napravi od šake nastrešnicu ne bi li što bolje identifikovala pridošlice. Djevojke dođoše do stola i pozdraviše se svečano.
Nositeljica šarenije gaća izvali oči, a druga se djevojka zagrcnu od smijeha. Popakovaše one stvari svjesne da u avlijama gdje se duša šalom i pjesmom liječi, nema mjesta boljkama, a samim tim ni mazama sumnjivog porijekla. Da su pristale na kafenisanje možda bi šta i prodale, ko zna!
