Te se nedjelje roštiljalo kod mene. S. je jedva čekao taj dan jer je sasvim prirodno i logično da ima pive tamo gdje ima roštilja. Navuk’o on jednu patiku na nogu, kad ču škripanje kapije. Došli mu gosti. Uhvati ga neki srklet kad vidje svog rođu sa ženom jer mu taj rođo nikako nije odgovarao.
– Ooooo – ruknu rođak – mi došli da malo posjedimo.
– Ako, ako – nevoljko će S. – bujrum. ‘Oćemol’ u kuću ili ovde na terasu?
– Na terasu. Evo ponijeli smo nam po coca colu. Izvoli.
– Fala, rođo, al’ ja to ne pijem, to je puno šećera.
– Mi kontali doć’ malo u srijedu, ali nam se neke stvari ispriječiše. U današnje vrijeme – poče rođak između dva gutljaja kole u limenci – sve se svelo na materijalizam pa se i rodbina sve rjeđe viđa samo da se kesa ne odnese iz kuće. Ja, na primjer, ne zahtjevam kesu niti istu nosim da ne bude kasnije da mi se milost mora vraćat’. Svi mi imamo kafe kod kuće, svi! Meni treba lijepa riječ, samo lijepa riječ jer…
S. je ovu priču čuo iks puta.
– Ma pusti to, rođo! – pokuša S. preusmjeriti temu.
– Stop! Ne prekidaj me dok pričam! – frknu rođak i nastavi – jer u današnje vrijeme čovjek je kao i individua ugrožen sa svih strana, kad vam kažem, sve se urotilo protiv insana koji žive o sebi i pri sebi, iziš’o loš vakat, ma gore nije bilo nikad, a sve kako gledam samo nam se gore i gore piše. Zato ja kažem samo lijepa riječ…
S. je sjedio na betonu jer mu se nije dalo donijeti još jednu stolicu jer su one dvije rođak i žena mu zauzeli. Onda se sjetio da ima bubrege pa je pod zadnjicu poturio papuču pokućnicu. Gnijezdio se od muke na onoj pokućnici i uopšte nije slušao rođaka od kojeg do riječi nisi mogao doći čak ni puškom.
– Kada me uhvati neka sjeta, neki žal za mladošću i onijem vremenima – zborio je rođak polagano – sjetim se pokojne tetke – tvoje mame i moje mame, pokoj vječni daruj im Gospodine, pa me nešta stegne oko srca u po Slovenije, spremim kufere i kažem:”Ženo, ajmo kući!”
S. ču samo posljednju rečenicu i kao i svaki uzoran domaćin skoči na noge i izusti:”Sjedite, tek ste došli, ali ako baš morate, neću vam ja ništa zamjerit’ jer pobogu rod smo!”