Mi djeca sa sela imali smo poseban respekt prema gradu i veoma se često dešavalo da ne možemo spavati cijelu noć kada trebamo sa roditeljima ići u grad. Ti su odlasci najčešće podrazumijevali završavanje nečega važnog što se eto bez nas ne može završiti – kupovina obuće, vakcinacija, odlazak zubaru… Nas niko, osim inostrane rodbine jednom ili eventualno dva puta godišnje, nije u grad vodio da nam priušti kakav zanimljiv sadržaj koji ćemo u obliku uspomena nositi i prepričavati tokom života. Uprkos tome golema su stvar bili ti strogo poslovni odlasci u čaršiju, jer smo znali da ćemo bez obzira na povod ipak vidjeti nešto zanimljivo, možda pojesti i ćevape, sladoled ili iščičiti kakvu džidža bidžu od roditelja. Jednog majskog dana uđe učiteljica u učionicu i najavi nam odlazak u zoološki vrt koji se tad nalazio pod Banjom. Radost obuze cijeli razred. Dok smo mi zadovoljno kliktali i dogovarali se ko će s kim sjediti u autobusu, učiteljica je prijetećim tonom davala direktive vezane za naše buduće ponašanje u gradu naglašavajući nakon svake rečenice kako je moramo slušati u gradu pogotovo prilikom prelaska ulice. Veče prije odlaska u zoološki vrt, moja je mama više puta ponovila sve ono što nam je učiteljica danima govorila – pazi na ovo, pazi na ono, pazi da se ne izgubiš, pazi da uvijek vidiš učiteljicu ispred sebe, ne izdvajaj se iz grupe, ne pokušavaj pipnuti nijednu životinju, majmuni znaju ogrebati i ujesti iako djeluju druželjubivo, tako su jednu curicu ogrebali i dobila zatrovanje krvi, jedva je Gradina spasila… Dok je mama pričala, ja sam zaneseno zamišljala zoološki u kojem nikad nisam bila, a blaženi je osmijeh nastanjivao moje lice što je mama i primijetila povezujući taj smiješak sa neslušanjem nje, jer ko se pobogu radosno smješka kad mu roditelj čita ders.
Šok je zabetonirao njeno lice, a ja sam se počela grohotom smijati i rekla joj da bez obzira na godine koje ima ipak mora malo poraditi na smislu za humor.
