Sretnem ja skoro jednu poznanicu koju bije glas izuzetno vrijedne žene. Išle smo u istom smjeru, pa smo se upustile u besjedu, jer tako čovjek najbrže stigne do odredišta. Ona radi u državnoj firmi na fizički zahtjevnoj poziciji, ali kako reče državno je državno i koliko god da je teško slađe je od meda, jer je sigurno. Nakon smjene koja traje od osam do četiri služi jednu staricu – tvrdoglavog insana solidnog zdravlja za svoje godine, a ima skoro devedeset. Ta je starica odbila odlazak u dom penzionera, a ni preseljenje kod kćerke u Sarajevo nije dolazio u obzir, neće od svoje kuće i tačka. Ta moja poznanica ordinira kod nje od četiri sata i pet minuta pa do sedam, jer tvrdoglavo biće stanuje samo pet minuta laganog hoda od sigurnog. Do pet se naprave dva obroka – večera i doručak za sutra, a od pet pa nadalje se radi sve ono što starica ne može sama – čišćenje po kući, prostiranje veša, peglanje…
– Ih, moja ti, za dva sata se sve može pozlatit’! – govori mi dok prelazimo ulicu.
Kćerka te starice dolazi subotom, a kući za Sarajevo se vraća nedjeljom prije mraka. Poznanica vikendom lijepi etikete i deklaracije na artikle u supermarketu od sedam ujutro do sedam naveče. Priča mi da se boji kredita k’o ljute guje i da ovoliko radi samo da bi sredila drugi sprat kuće. Ima muža koji radi u nekoj građevinskoj firmi od jutra do sutra, a koji je, kako zbori, toliko fin da bi ga insan na ranu mog’o privit’ i koji je zadovoljan ako mu za večeru otkineš komad ‘ljeba i uz to raskrižiš glavicu luka. Onda duboko uzdahnu i reče:”E, da mi je samo da mi se sin oženi.” Sin joj je apsolvent na jednom perspektivnom fakultetu koji kad završiš, nema da nema posla. Ostala su mu još samo tri ispita s kojima se bori dvije godine.
– Nikako nije na oca! – govori mi dok prelazimo drugu ulicu – Takva je peka na ‘rani, da te Bog sačuva. Taj ti, moja ti, samo krompir voli. Čim iza sedam dođem kući, odma’ zdjelu i u podrom po krompire. Piru najviše voli, al’ krompirove prije kuvanja moraš ogulit’. Ako nisi, neće jest’. Kad se shuvaju, izgnjaviš da ne bude gruda, metneš malo mlijeka, soli i maslaca kol’ko je na vršku noža. Preko toga mu saspem onaj haše. A tek koliko pomfrit’ voli… Više i češće u fritezu gledam neg’ u išta. Joj, da će se samo oženit’, pa nek mu žena sprema i nek ona s njim devera. Kad mu spremim večeru, odma’ mu i doručak za sutra moram spremit’. Nakon toga mi slijedi peglanje, jer taj neće neopeglane gaće obuć’. Reko’ l’ ja tebi da smo mu auto uzeli? Eto i to smo, nek dijete ima da se ne gura po busevima i nek se ne smrzaje nit’ znoji čekajući k’o kerče po sutobusnim stajalištima. Dva dana u sedmici nanovo sluša predavnja za ispite koji su mu ostali, umori to insana, moj sinko. Da mi je samo da mi se skrasi kraj kak’e fine curice, al’ de ti tak’u nađi na današnjem vaktu. Ove današnje cure samo piju, puše i ustaju u podne. Nek mu je sami Bog na pomoći. Nije mu lako. Svaka ‘oće samo na gotovo k’o da se tako život živi.
Rastajemo se kod kružnog toka. Ne stigoh joj reći da je pametnije i dugoročno isplativije za obje strane djetetu pokazati puteve koji vode do svojim rukama ispeglane odjeće, napravljenog pirea ili nečega trećeg, nego ih vječito upućivati na svoju grbaču ili im ukazivati da trebaju naći neku drugu mlađu i neizrađeniju grbaču, a sigurne im grbače treba dati tek toliko koliko stane na vršak noža i to samo u situacijama kada stvarno zapne.
