U dvorištu mojih drugara, brata i sestre Jukića, bila je ogromna lipa. Na najnižoj grani klatio se konopac sa privezanom automobilskom gumom i to je bila naša ljulja. Oko drveta na nemirno raštrkanim izdancima stanovale su crveno-crne bube – vatrene stjenice, a jedan poseban zujajući svijet činili su insekti radilice zadjeveni visoko po vršcima tek ocvjetalih grana koje su lipu činile četvrtastom. Pokušavali smo svoji kratkim ručicama opasati stablo čije su se žile već uveliko primakle njihovoj kući. To je lipu koštalo života jedne jeseni, onako iznenada i bez najave, samo se ču motorka i to i bi. Inače, na jesen je ta lipa otpuštala svoje srcolike listove u etapama pa se činilo da pod njom jesen uvijek traje malkice duže. Posmatrajući jesen kroz poprijeko postavljene redove prozora na spratu Jukića kuće, odgovorno tvrdim da ne postoji ljepši prizor na zemaljskoj kugli, a moje su oči tokom ove tri decenije i hiljadu i nešto dana svakakve ljepote vidjele. Poslije su i Jukići otišli, iznenada, samo se ču zvuk pretovarenog automobila i to i bi. Onda život ovaj jedna žena iz komšiluka, davno emigrirala u bijeli svijet, dopremi u moj život lipu u bočici parfema 5th avenue pa mi fakultetski dani ozbiljno počeše mirisati lipasto, ali ovaj put sa dozom profinjenosti i primjesama ženstvene doraslosti. Ponekad mi se plakalo za onim sretnim danima kada mi taj miris, koji nos više nije non stop detektovao zbog naviknutosti uzrokovane svakodnevnim parfemisanjem, ipak nađe put do nosnica, a to se najčešće dešavalo pod kišobranom u jesen. Kad god bi ta komšinica dolazila, uvijek sam u šuškavoj kesici dobivala tri lipasta parfema svaki po trideset mililitara. Koristila sam ih i kod kuće, a nerijetko sam parfemisala sve drugarice kojima se svidi. Nakon pet godina naglo prestade isporuka parfema, a kasnije sam usput saznala da ih je kupovala iz čistog sažaljenja od neke trgovačke putnice koja dođe u njenu firmu u drugu smjenu pretovarena k’o magare ne bi li zaradila koji euro sa strane jer ju je sin narkoman raskućio i da je tako pretovarena životom pustila dušu kao lipa srcoliki, žuti list koncem oktobra. Riječ sažaljenje se poput lipove žile uvuklo u moje obožavanje tog mirisa pa sam ga godinama vješto izbjegavala iako je i profinjen i pojeftin. Mrzila sam to što sam baš ja bila konačna adresa nečega što je kupljeno nenamjenski, iz sevapa, a meni proslijeđeno iz prostog uvjerenja da roba liči na prodavača, a u ovom slučaju i na krajnjeg korisnika. Slegle su se moje buntovničke strasti pod pritiskom godina i opet nabasam na usku, visoku bočicu sa zlatnom tekućinom, sjećanja postadoše četvrtasta i nikako da ustanovim miriše li mi lipa na djetinjstvo ili djetinjstvo na lipu, a izdanici bezbrižnosti se počeše klatiti kao guma na konopcu.
