Piše: Josip Jozić
Ove godine 2020. imamo priliku da obilježimo 500. obljetnicu smrti Srebreničanina fra Juraja Dragišića, koji je kao franjevac i crkveni velikodostojnik umro 1520. godine, ili u Barletti u Apuliji u Italiji ili u samom Rimu. Polazeći već od same činjenice da ovaj čovjek nosi toliki broj imena, moramo ustanoviti da se nalazimo pred velikim duhom toga vremena, ali i pred određenim poteškoćama: Georgius, Giorgio, nekad i Gregorius Benignus, Georgius Benignus de Salviatis – dodatak koji nosi iz obitelji u kojoj je bio učitelj, Georgius Grecus de Bosnia te Georgius Macedonus – oba naziva upućuju na prijateljstvo s velikanom tadašnjeg svijeta teologom i diplomatom bizantincem Bessarionom. U mnogim je dokumentima još zabilježen kao Georigus Hungarus pa Illiricus, pa kao Sicilijanac, Sirakužanin, Firentinac, Rimljanin a sam piše da su ga nekad zvali Francuzom ili Englezom zbog studija u dotičnim zemljama.
Nalazimo se najprije pred teškoćom vremenske udaljenosti, koja za neke zna biti ponos – što je nešto naše drevnije, na to smo ponosniji“, ali za neke to može djelovati strano, daleko, otuđeno, kao nešto što je „iako je naše, nije naše“ i u što se zbog kako kojih razloga ne smijemo ili nećemo upletati ni istraživati.
Poteškoća se nalazi i u tome što je fra Juraj u svojoj biografiji obasut tako iznenađujućim podacima. Rođen u Srebrenici kako sam navodi i gdje stječe i svoje prvo školovanje. Bježi pred turskim osvajanjima u Dubrovnik, pa u Zadar, pa u Italiju. Teologiju je studirao u Ferrari, Paviji, Padovi i Bologni. Postaje franjevac u Bologni 1469. Odlazi tada u Rim gdje ulazi u društvo najvećih teologa i filozofa toga vremena, vrlo brzo postaje učitelj na dvoru vojvode i mecene Federica de Montefeltra u Urbinu, gdje je primljen u obitelj Felici, odakle i dolazi jedno od njegovih prezimena. Iz Urbina Dragišić odlazi u Oxford a poslije u Pariz, ali ga 1482. godine zatječemo u Dubrovniku, gdje prema dokumentima uživa veliki ugled u narodu.
Godina 1485. ga bilježi kao člana samostana Sv. Križa u Firenci, gdje postaje gvardijan i gdje se susreće s Lorenzom Medici i njegovom obitelji, koji su ga očito zavoljeli, jer je postao njihov obiteljski učitelj, a iz te obitelji je izišao Giovanni Medici koji je postao papa Leon X, kome je dakle Dragišić bio učitelj. Godine 1490. naš Dragišić postaje provincijal toskanske franjevačke provincije, gdje je zbog političke situacije i napada na obitelj Medici zatvaran i prognan iz Toscane, te je stigao ponovno u Dubrovnik, gdje ga zatječemo čak kao vikara dubrovačke nadbiskupije 1496. godine.
Dragišić je ponovno u Italiji, i 1503. godine vidimo ga u društvu pape Julijana II, poznatog Giuliana della Rovere u ondašnjim sukobljavanjima s papom Borgiom, koji je očito djelovao na to da Dragišić postane ravnateljem franjevačkog učilišta u Rimu. 1512. imenovan je biskupom, a 1517. ga vidimo kao onoga koji je uključen u jedan od tadašnjih velikih sporova oko zabrane židovskih svetih knjiga.
Zasigurno nalazimo se još pred nekoliko poteškoća danas nama tako dalekog vremena, u kojem je Dragišić postao poznat kako u crkvenoj politici tako i na svjetskoj znanstvenoj razini. Sam odlazak iz Srebrenice ostaje nam negdje u tami, stanje u crkvi toga vremena je poprilično mračno: s jedne strane osmanski napadi postaju vanjskom prijetnjom, a s druge unutarnji ratovi među pojedinim vojvodama razaraju društvo i narode. Zatim određena moralna stagnacija u samoj Crkvi koja je proizvela reformaciju s Lutherom događa se upravo u ovo vrijeme. Vrlo je teško zamisliti kako se u to vrijeme bilo opasno baviti teologijom i filozofijom, jer su se stare rasprave, koje su često bile uzrokom novih koncila, novih osuda i novih lomača, odvukle „daleko“ i pokazale se kao neplodne, te je generalno postojala ogromna potreba za obnovom duha, u čemu se Dragišić ponajprije svojim spisima pokazao kao novi čovjek, čovjek humanizma i renesanse. To je također vrijeme otkrivanja novih kontinenata.
Uzimajući samo broj Dragišićevih objavljenih djela, pa broj onih koji je sačuvan u rukopisu, a i onih koja su izgubljena, vjerojatno njegovim stalnih mijenjanjem mjesta studija i mjesta različitih dužnosti, može se reći da pred sobom imamo uistinu lik i djelo, osobu i franjevca, Bosanca i Srebreničanina koji potiče na istraživanje u svakom pogledu: i onom crkveno-političkom, i onom znanstvenom, i onom franjevačkom, a i u praktično-vjerskom smislu. Ovdje bih htio samo iz tri kuta predstaviti i možda malo poticajno izložiti tri različite teme koje su odredile Dragišićev život a koje su možda i za nas danas značajne.
Najprije zanima nas duh ovog čovjeka kojeg možda možemo iščitati na pozadini nekih od njegovih spisa. Spomenuo sam kako su se teološke rasprave toga vremena uvlačile u odluke crkve, pa je možda svaka novost u teološkim razmišljanjima bila postavljena na ispit kroz crkvene institucije. Dragišić je napisao četiri obrane četvorice ljudi, poznatih na svjetskoj pozornici tadašnjega vremena, što govori ne samo o hrabrosti ovog franjevca, nego i o poznavanju situacije svoga vremena, o njegovu utjecaju u to vrijeme, Ali i u samom sadržaju ovih tekstova može se čitati da je Dragišić, iako je u pitanju bila obrana, ipak čovjek vjere, čovjek nade, čovjek otvorena duha za novost svoga vremena.
Dragišić je napisao obranu Bessariona, koja je vjerojatno odlaskom u Englesku izgubljena, ali je ostala u drugim dokumentima upamćena. Ona se ticala obrane jednog čovjeka koji se zalagao za obnovu svijeta kroz novo čitanje antičkih filozofskih tekstova, Platona i Aristotela, u čemu je po pitanju vjere bio optužen za herezu od jednog drugog dostojanstvenika, pri čemu obranu Bessariona piše nitko drugi nego Dragišić. Bessarionu posvećuje i svoje djelo O Božjoj slobodi i nepromjenjivosti. Druga obrana je posvećena jednom humanisti koji je također bio optužen za 90 heretičkih teza (u tezama se kao i kod Luthera u to vrijeme napadalo i branilo), a koji je ostao poznat u povijesti filozofije i teologije kao onaj koji brani ljudsko dostojanstvo a to je Picco della Mirandola. Posebnu pozornost izazvala je Dragišićeva obrana čovjeka koji je i spaljen na lomači, a to je obrana firentinskog dominikanca Jeronima Savonarole, koja možda predstavlja i najznačajnije Dragišićevo djelo pod nazivom Proročka rješenja – Propheticae solutiones. Nemalo zanimanje kako crkvene tako i svjetske javnosti izazvalo je Dragišićevo djelo obrane Nijemca Johannesa Reuchlina, koji se založio za to da se religiozne knjige židovstva ne bacaju i ne spaljuju, ne zabranjuju, jer one predstavljaju izvor kako religiozne snage židovstva iz kojeg je nastalo kršćanstvo tako i izvor kulture i tradicije, iz koje možemo razumijevati mnoge interpretacije Biblije Starog i Novog zavjeta. Sam naslov obrane Obrana najboljeg i najpoštenijeg čovjeka Ivana Reuchlina – Defensio optimi ac integerrimi viri Joannis Reuchlin, koje je izišlo u više izdanja, govori zapravo o važnosti i teme ali i o utjecaju Dragišića.
Možda već iz samih naslova a i obrana različitih ljudi – bizantinca Bessariona, filozofa Mirandole, dominikanca Firentinca Savonarole, te pravnika i diplomate, poznavatelja semitskih jezika Nijemca Reuhlina govori o duhu Juraja Dragišića. To nisu ratoborne, jednostrane, nasilne ili u jedan okvir zatvorene obrane, nego širok je krug onih koje on brani. I nisu to samo ljudi jedne pokrajine, nego cijelog kontinenta. Zapravo je naglasak stavljen upravo na Mirandolinu riječ „dostojanstvo čovjeka“, na vrijednost ljudskog života, na vrijednost drugog i drugačijeg, onoga tko i drugačije misli.
Zanimljivo je kako Dragišić pomirbeno djeluje čak i u samoj filozofiji. Kada su tako zaoštrene rasprave bile između dominikanske i franjevačke škole koje su se sukobljavale oko pojmova razum i volja, ratio et voluntas, Dragišić zapravo usvaja nauk obiju škola, djeluje pomirbeno u oba rezultata filozofskih istraživanja, priznaje ih, ali ostavlja također prostor za daljnje istraživanje, zapravo za novu komunikaciju, novu suradnju i nova znanstvena dostignuća. Stoga nam je Dragišić bitan, možda i danas upravo na ovo mjestu u Srebrenici, kao onaj koji cijeni ljudsko dostojanstvo, kao onaj koji i u obrani ostaje pomirljiv, koji uključuje širok krug ljudi s različitim mišljenjima i znanjima, ali ostavlja i prostor novosti u životu i vjeri čovjeka.
Na drugom mjestu naveo bih njegovo djelo obrane Savonarole, koje ima i veliki teološki značaj, a nosi također jednu važnu poruku za svakog čovjeka. Naime, nije ta obrana samo stajanje uz Savonarolu koji kao osoba zaslužuje opet malo drugačiju pažnju, nego je to i teologija proroštva. Proroci nisu gatari (divinatio), oni koji bez vlastitog sudjelovanja najavljuju određena teška vremena, vremena propasti, strave i užasa, nego su to oni ljudi koji razumom prate svoje riječi i sami sudjeluju u teškom vremenima. Jednostavnije rečeno, proroci su oni koji realno sagledavaju stanje, iznose istinu, istine se ne boje i uz nju stoje do kraja, u nadi i vjeri u Boga.
Danas nam je možda pojam istine generalno u ovom digitaliziranom i medijski uvjetovanom svijetu pomalo i daleko. Postoji istina, ali postoje i laži. Uz sam pojam istine postoje i različite interpretacije istine, i mnoge su istine popraćene više nekakvim lokalnim, nacionalnim ili religioznim emocijama nego razumom, kao jednim od temeljnih oznaka razlikovanja lažnog od istinskog proroka kod samog Dragišića. Možda je kod Dragišića izražen još jedan trenutak u proroštvu, smisao samog proroštva, a to je obnova, renovacija, buđenje duha, novost, s čime u svom razlikovanju proroštva koje najavljuje Isusa kao Mesiju i proroka njegova vremena naglašava sljedeće: nema proroštva bez vrednota, bez onoga temeljenog poštivanja među ljudima, bez osjećaja za svetost i u samom čovjeku, bez onoga, što bih još htio u trećoj točki ovog mog razmišljanja naglasiti, što zovemo slobodom.
Dragišić je posvetio jednom od sinova Frederika Montefeltra svoje djelo koje nosi naslov Fridericus, de animae regni principe, u kojem raspravlja o slobodi volje. Nije to pojam one političke slobode, na koju smo danas gotovo u svim porama ljudskog života navikli, nego je pojam slobode duboko ljudski fenomen, koji je popraćen razumom, naravno, ali i iznad svih logika života ljudska volja jest ono što čovjeka povezuje s riječju ljubav. Prema određenim razumskim razlozima čovjek bi možda mogao djelovati i logično ali kruto, i bez srca, ali volja jest ono što čovjeka pokreće da i iznad svih nejasnoća, poniženosti, muka, patnji, progona, zatvaranja i ubijanja, svih ljudskih nedaća može oprostiti, može zatražiti oprost, može se žrtvovati, može zapravo vjerovati da u svakom ljudskom činu postoji određeni smisao koji dolazi od Boga, jer i samog Stvoritelja obilježava ne ono što je logično, nego ono što je dobro, što je vezano uz njegovu volju, ili uz ono što sam Isus kaže kada je u pitanju riječ „dobar“ – „zašto me zoveš dobrim, jer dobar je samo jedan“. Pojam dobrote veže se uz Božju i ljudsku volju, jer dobro je nešto za čim težimo, a težnju možemo ostvariti svojim voljnim karakterom.
Zato Dragišić smatra da i onda kada bismo svim mogućim argumentima došli do posvemašnjeg dokaza Božje opstojnosti u gledanju samog Boga, bila bi nam u tom gledanju Boga potrebna ljubav, jer gledanje Boga nije mehanička stvar, nego pristanak volje u dobroti – beatitudo in amorem. Stoga je i ovaj spis, tako drevan, a tako izgleda poučan za razmišljanje, za samorefleksiju i za samoodgoj.
Možda ovo, i u grčkoj filozofiji najviše dobro, jest ono što obilježava smisao ljudskog života, a i smisao Dragišićevih nastojanja u njegovim djelima. Težnja za dobrim u obnovi svijeta nekako se nameće kao zaključak u svim razmišljanjima o Dragišiću. Možda nije ni čudno da njegov život i djelo pomalo opravdavaju i samo njegovo ime Benignus, Dragišić, ili u nekim spisima i Dobrotić, ime koje mnogi dokumenti onoga vremena potvrđuju da je na ovom srebreničkom terenu bilo uobičajeno i često.
