Piše: Nataša Tadić
Za mnoge obitelji u Par Selu, božićni blagdani više nisu kao nekada. Jer na Božić, dom je bio prepun dragih ljudi iako je trpeza bila daleko skromnija nego danas. Nekadašnji Božić krasilo je mnoge djece u obitelji. Danas tek stare, ali još uvijek lijepe kuće stoje zaključane i svjedoče da je tu nekada bilo života i sreće. Oni što su ostali i dalje održavaju tradiciju misa zornica, ali klupe u crkvi sve su praznije. Brojni stanovnici Par Sela napustili su svoje rodno mjesto i danas žive daleko odavde, u zapadnim zemljama.
Jedna od rijetkih obitelji koja je na okupu je obitelj Ivke Petrović. Ivka je rođena 1953. godine u zaseoku Čajići. Za Hrvatski glasnik ispričala nam je kako se nekada ovdje slavio Božić.
„Naše selo je bilo puno djece. Radovali smo se Božiću. Prvo smo dočekivali Badnji dan. Prije toga otac bi othranio puricu na tavanu. Tada nije bilo pečenice. Purica se hranila do Badnjaka, a onda bismo je pekli“, prisjeća se Ivka.
Na Badnju večer posebno se pripremalo tradicionalno jelo od graha, takozvana pava s bijelim lukom i čorba od svježeg kupusa. Neizostavna je bila i pogača. Ivka nam svjedoči o jednom od najljepših kolača koji se tada pripremao.
„Iako je bio pravi starinski kolač on se tradicionalno nazivao seljačkim kolačem. Također, pravila se i bijela gurabija sa šećerom, ali ono što nikada neću zabopraviti je da je sve počinjalo i završavalo molitvom. Puno se molilo. Otac prvi klekne, onda svi mi za njim. Nakon toga bismo sjedali oko stola za večeru. Poslije jela smo se veselili i pjevali. Moja braća su svirala, jedan violinu, drugi šargiju.“
S obzirom da Par Selo tada nije imalo svoju župnu crkvu, mještani su pješice odlazili kilometrima do crkve u Tuzlu. Ivkina obitelj, priča nam, kretala bi ranom zorom, u pet sati, kako bi stigli na svetu misu. Iako su Čajići jedan od najudaljenijih zaseoka Par Sela, ovoj obitelji odlazak na misu polnoćku nije predstavljao nikakav problem. Prolazili su satima kroz šumu. „Nije nam bilo važno je li snijeg do koljena ili do pasa, s radošću i veseljem koračali su se kilometri.“
Ipak, pored sve skromnosti, ljudi su bili daleko radosniji i veseliji nego danas. Vladalo je veće poštovanje prema roditeljima, Božiću. Djeca su se nekada radovala svakoj bomboni.
„Sjećam se da sam kao malena djevojčica znala skinuti bombonu s jelke i pojesti je, a onda papir vratiti na jelku. Bogatih paketića tada nije bilo kao danas. Ja bih od oca dobila po dva medenjaka. I mojoj sreći nije bilo kraja.“
Tradicija obilježavanja Božića Ivka je nastavila 1969. godine udajom i dolaskom u naselje Gornja Mala. Krajem 80- ih godina počele se su peći pečenice, a u Ivkinoj kući okupljali su se svi susjedi.
„Naložila bi se vatra, susjedi bi došli i stavili nekoliko pečenica i ručno okretali pečenice.“
Ta vremena Ivka pamti kao lijepa i radosna. Igrom slučaja, njena obitelj kao i čitavo selo iseljeno je zbog površinskog kopa Dubrave. Nova kuća u Par Selu i nova vremena donijela su i neke nove običaje. Sadašnje Božiće Ivka slavi u blagostanju, kako materijalnom tako i duhovnom. Njena djeca i unuci su na okupu pa svi zajedno i radosno dočekuju najradosniji blagdan. Ivkina nevjesta Sandra naslijedila je običaje, ali i unijela dosta današnjice. To se može vidjeti i po ukrašenom enterijeru kuće. Prelijep okićeni bor, sijalice, bombice. Ispod bora, figure anđela, vrećice za darove. Na zastorima prozora okačene su pahulje. Veselo, toplo, obiteljsko ozračje.
„ Bor sam okitila još prije sv. Nikole jer želim da moje kćerke Nikol i Aleksandra nađu poklone pod borom koje im je donio Sveti Nikola. Pravim petnaest vrsta kolača, a moje kćerkice mi pomažu. Učim svoju djecu tome koliko je važno čuvati tradiciju“, pojašnjava Sandra , a ne zaboravlja naglasiti da u zajedničkim pripremama za Božić velikim dijelom sudjeluje i suprug Velibor.
I tako tri generacije obitelji Petrović pod istim krovom dočekuju još jedan Božić. Ivkina djeca i unučad istinski su čuvari tradicije.
