Naslovna HKD Napredak ŽELJKO IVANKOVIĆ: Žestoko se suprostavljam svakom unitarističkom određenju, dolazilo ono iz Sarajeva...

ŽELJKO IVANKOVIĆ: Žestoko se suprostavljam svakom unitarističkom određenju, dolazilo ono iz Sarajeva ili Zagreba

883

Željko Ivanković istaknuti bosanskohercegovački književnik ostavio je svojim spisateljskim djelovanjem veliki trag na povijest u Bosni i Herecgovini. Njegovi zapisi i utemeljena istaživanja veoma su važni, kako za obrazovne institucije tako i za druge u zemlji koja je nekada bila važna velikim silama i za čiji su se teritorij svi borili. Primjerice, zanimljiv je podatak da su Osmanlije, zbog rudnog blaga, dale povlašten položaj srednjobosanskom rudarskom gradu Varešu, a s takvom se tradicijom nastavilo i u Austrougarskoj Monarhiji smatrajući ovaj grad bogatim brojnim rudama kao što su željezo, cink, zlato i srebro.

Željko Ivanković, u razgovoru za Hrvatski glasnik ističe koliko mu je osobno važna njegova bibliografija, premda ona ide u zalog i znanosti, ali i cjelini bosanskohercegovačkga društva. On vrlo skromno govori o svom radu, ali kada priča o Bosni i Hercegovini i konkretno rodnom gradu Varešu, onda to priča s posebnim poštovanjem, istaknutom gestikulacijom i naglaskom na ljudsku dobrotu i ljepotu ove zemlje, opisujući njeno neizmjerno bogatstvo i njenu pluralnost, bilo da se radi o ljudima ili plodovima koje ova zemlja posjeduje.

Razgovarala: Maja Nikolić

HG: Zanimljivo da ste baš u rudarskoj Tuzli promovirali svoju povijesnu knjigu, monografiju o rudarskom Varešu. Svi ističu da je ovo knjiga koju su čekale generacije.

Ivanković: Dugo sam vezan na različite načine za Tuzlu. Uostalom ova zemlja i nije baš posebno velika, tako da, i kada bi čovjek htio ispisati svoj književni život vezan za svoju zemlju, onda bi se to svelo na nekoliko važnih gradova među koje svakako pripada i Tuzla. Mi smo, gledano iz Vareša, jedni drugima preko brda. Ja sam rastao uz priče kako se za vrijeme Drugog svjetskog rata išlo preko Zvijezde i Konjuha u Tuzlu po sol. S mojih se brda vide tuzlanska brda. Tuzla mi je faktički veoma blizu, tu preko brda. Ali i bliska, duhovno bliska.

Tuzla je rudarski grad, tako da mi veoma dobro razumijemo jedni druge, a razumijemo jedni druge i po brojnim drugim vezama. Kada govorim o perspektivama moje knjige o Varešu, onda se razumijemo i po onome što je u povijesnom kontinuitetu vrlo važno. To je bosansko franjevaštvo koje je vezalo te krajeve – na jedan način Srednju Bosnu sa tri centralna samostana: Kreševo, Fojnica i  Kraljeva Sutjeska koja su preživjela zajedno sa samostanima koji su kroz povijest nestali. Jedan od njih bio je samostan Soli, Gradovrh, zatim samostan u Olovu i drugi. To su toposi u kojima ukorjenjujemo vlastiti identitet. Ali i novija, od vremena Austro-Ugarske, naročito radnička povijest, umnogome nam je zajednička.

Na poseban mi je način osobno važan i travnički kraj, jer sam ja po svom ocu iz travničkog kraja. I travnički kraj je nešto što je vrlo bitno određivalo sve u Bosni, jer je Travnik više od 150 godina bio glavni grad BiH, nakon što je Eugen Savojski popalio Sarajevo, ali i nakon što je Ivo Andrić na čudesan način Travnik uveo u literaturu. Mi svi u BiH Travnik doživljavamo vrlo važnim i vrlo bliskim. Kada kažem Travnik onda mislim na Bilu, na Dolac, na Vitez, na samostan u Gučoj Gori. Tako da ova mikrovezanost, ova mreža različitih vezanosti upotpunjuje cijeli ovaj milje i čini moj Vareš vrlo bitnim u širem kontekstu kao značajan rudarski grad kroz povijest, kao mjesto (Bobovac) koje je bilo središnje mjesto bosanskog kraljevstva. Rudnici u vareškoj općini bili su riznica kraljevstva.

A evo se sad ponovno priča o Varešu i o rudnicima zlata. Mi znamo, gledano iz perspektive rudarenja i rudnika, što je to značilo kroz povijest bilo gdje, pa i u vareškom kraju. Na jedan način u doba Ilira i Rimljana, a na drugi način po dolasku Slavena i s jačanjem bosanske državnosti, na treći način pod Osmalijama koji su također na poseban način tretirali rudarska mjesta, zatim s Austro-Ugarskom koja nas je s modernim rudarstvom, željezarom i željeznicom uvela u industrijsku eru, jer smo im bili vrijedni i rudarski važni. Naravano, tu su i bogate šume koje nas kroz Zvijezdu i Konjuh povezuju i pod Austrijom eksploatacijom i infrastrukturno povezuju.

Moj dolazak u Tuzlu i predstavljanje ove monografije stoga ima višestruko, emotivno i intelektualno značenje. Nažalost, kad je moja knjiga u pitanju, nema mnogo mjesta, nema mnogo gradova koji imaju ovakvu monografiju. Ja znam da u BiH ima mnogo gradova koji žele i zaslužuju ovako nešto. Međutim, što bi rekao jedan moj prijatelj, ima još mnogo gradova koji su možda i važniji od Vareša, ali oni nemaju Željka Ivankovića. To je za mene, vezano uz ovu knjigu, bio možda i najveći kompliment koji sam čuo, jer znam da se monografiju Vareša u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, u razmaku od dvanaest godina, barem u tri navrata kušalo napraviti. Tri puta je formiran uređivački odbor, donošene političke odluke, formirani timovi i nikada ništa nisu napravili. A onda sam se, eto, pojavio ja i to uradio. Pisanje knjige i njezina priprema potrajali su sigurno 4 godine, ali vjerujte, ne biste je napisali ni za deset godina da niste, kao ja, u to uložili višedecenijski prethodni rad. Trebalo je preturiti preko ruku silnu građu, mnoštvo činjenica, materijalnih podataka, elemnte koji ovu historiografsku priču čine potpunom. Potpunom, dakako, u mjeri u kojoj to ovakva knjiga uopće može biti.

HG: Ja sam nekako stekla dojam da za  Vas osobno povijest vašeg  grada staje s početkom devedesetih godina, odnosno početkom posljednjeg rata u BiH. I to bez obzira na činjenicu što je povijest ovog grada duboka barem dvadeset i jedno stoljeće. Zašto se tu zaustavljate?

 Ivanković:  Vareški je kraj u povijest ušao s rudarstvom, sa željeznom rudom. Iz nje je izišao kad je devedestih sve to zamrlo, a rat koji je Vareš iselio i devastirao, tu je povijest ili taj dio povijesti završio. Mene, dakako, Vareš zanima i nakon toga i moja literatura je bogata i onim što je vezano za Vareš i nakon devedesetih, ali nisam se išao baviti ratom i onim nakon toga, jer samo da sam se bavio ratom, već bi se o tome dala napisati velika knjiga. To treba ostaviti za neka druga vremena i, vjerojatno, za druge autore.

HG: Dobro, zašto stajete s devedestim godinama?

Ivanković: Zato što sam o tim stvarima pisao i dalje pišem u svojim književnim djelima, ponajviše u prozama. Moj roman „Rat i sjećanja“, koji je dobio i najveću hrvatsku nagradu Đalski 2016. godine,  govori djelimice i o tome. Djelimice govore o tome moje priče, govori o tome moja poezija.

Tolika je to tema koja bi iziskivala jednu novu knjigu, s novom literaturom, s novim podacima pa čak i, ako hoćete, dugi rad na arhivskim podacima koji se čuvaju u Međunarodnom sudu u Haagu. Meni to intimno nije važno. Ono što mi je iz toga važno, nalazi se u mojim književnim djelima.  Moja su glavna inspiracija i glavne odrednice, kako rekoh, dakle granične linije moje priče u monografiji su one koje znače ulazak Vareša u povijest i njegov izlazak iz te povijesti. Vareš ulazi u povijest putem rudnog blaga i, po mom konceptu i mom razumijevanju u ovoj knjizi, iz te povijesti izlazi onda kada ruda prestane biti sudbinski važna. Dakako da Vareš i dalje ima rude, ali to će, sa svim drugim što dolazi, vjerojatno biti predmetom nekih dolazećih generacija.

Nažalost, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, cijela je Jugoslavija doživjela gospodarski slom, a s tim najviše teška industrija, crna metalurgija, rudarstvo, a posebice rudarstvo željeza i željezara. Tragično je da je Jugoslavija imala šest republika i isto toliko željezara. Proizvodnja je postala besperspektivna, preskupa, nevrijedna, neisplativa. Tako da bi se Jugoslavija već i zbog toga raspala, a rat i sve što je on donio, bio je samo gorko vrhnje na jednoj velikoj tragediji.

U tom smislu meni je početak vareške priče vezan uz Ilirime, a kraj te priče je vezan uz 1991. ili, ako vam je draže, uz 1993. kad se Vareš iselio (iseljeno je 12.000 ljudi!) na način na koji nije nikad prije i, nadam se, kako neće nikad više.  Zato često, ne bez gorčine, kažem kako je ova knjiga spomenik jednom prošlom Varešu. To više nikada neće biti isti Vareš. On može u budućnosti biti još bolji, ali to više neće biti taj Vareš i neće biti tih ljudi koji su gradili tu tradiciju, uređivali je i određivali i koja je trajala u kontinuitetu tolika stoljeća. Zato će, vjerojatno o tom Varešu i o ratnom Varešu i Varešu koji dolazi, pisati neki drugi ljudi… Ja sam, međutim, smatrao da je na našoj generaciji red da sve učini da se ovaj Vareš, o kojemu ja govorim, zapamti, posvjedoči, da iz ovoga vremena o njemu bude sačuvana što objektivnija slika onoga što su prethodne generacije živjele.

HG: Sve ovo što ste rekli samo je kap u moru onoga što je Vareš bio. Sama činjenica da je Vareš i kod Osmanlija imao povlašten položaj dovoljno govori o njegovoj veličini i prirodnom bogatstvu. Međutim, je li Vareš zaslužio ovo što mu se danas događa, da je napušten, pust, prazan i što je najgore besperspektivan? Kako se Vi danas osjećate kada dođete u svoj grad?

Ivanković: Iskreno, ja sam kao pisac tom nekom Varešu ispisao svoj omaž. To je onaj Vareš koji sam stvorio u svojoj literaturi, u svojim romanima, vareškim pričama i poeziji. U esejima i publicističkim radovima. To je je onaj Vareš koj želim sačuvati i sačuvao sam, ponajprije za sebe.

Znate, to je kao foto-album slika iz djetinstva. Ili kao sjećanje na prošle dane, na djetinjstvo. Ono nije i ne može biti objektivno. Možda nije ni lijepo, ali vaše je i nemate drugo i drukčije. Ja današnji, subjektivno, nemam ništa s tim Varešom, osim što tamo imam grobove. A to nije malo, zar ne?! Jer, i to vam daje uporište da to mjesto doživljavate kao svoj emotivni, duhovni, intimni i svaki drugi zavičaj. Nažalost, Vareš je od te 1991. godine napravljen takvim da zaista izgleda besperspektivnim. Nekada je samo grad Vareš imao 8 tisuća stanovnika, a općina je imala oko 24 tisuće stanovnika. Danas cijela općina ima 8 tisuća ljudi. Varešani su raseljeni diljem svijeta i ima ih, kažu, u 64 zemlje svijeta. Tako da je, možda zbog tih ljudi koji danas žive diljem svijeta, sve do Australije gdje je moj prijatelj ili Kanade gdje je moj brat, možda zbog svih tih Varešana i svih nas koji smo živjeli to vrijeme, ova knjiga bila potrebna. Sve drugo je gotovo nevažno. I ako ova knjiga „Vareš i vareški kraj kroz stoljeća“ proizvede i samo nekoliko finih emocija, ispunila je svoj smisao. A znam ih za mnogo.

Ona je već bila na ponos ponekome tko je, primjerice u Americi, s mnogo nerazumijevanja bio pitan: „Zašto vi tamo ratujete? Čuli smo da ste vi neka divlja plemena…“, onda im s ponosom pokažete da se u Varešu, dok se neki od njih ganjali s Apačima, prije više od 140 godina plesao tango, da je u vašim kućama bio klavir, pokažete im da su  iz vaših krajeva ugledni pisci, glumci, glazbenici, znanstvenici, biskupi… Čak ponekad i Europi, u prvom susjedstvu, gdje nas često promatraju kao divljake, imate potrebu nešto reći, pokazati obiteljske albume, ovakvu knjigu, spomenar nekog života… Da, ova je knjiga i velika čitanka i veliki obiteljski album. Čak sam se u jednom trenutku groteksno našalio kako je ovo možda nadgrobni spomenik nekom bivšem Varešu.

HG: Ali danas postoje ljudi koji na toj veoma važnoj prošlosti i povijesti žele graditi budućnost Vareša?

 Ivanković: Zašto ne, ako je ta budućnost obećavajuća, ali… Plašim se. Jer, cijela je ova zemlja u brojnim svojim mjestima napravljena tako da bude mjesto poraza jednih i pobjeda drugih. Recimo, Vareš i Bugojno su napravljeni tako da budu mjesta poraza Hrvata i pobjeda Bošnjaka. Govorim to u političkom smislu. Čapljina i Stolac su napravljeni tako da budu mjesta poraza Bošnjaka, a pobjeda Hrvata. Dakle, demografske promjene pravljene su namjerno, te je tako i uništeno ono što je bio supstrat tih mjesta. Vareš je oduvijek bio multinacionalan i multikonfesionalan grad, a takvim ga je učinila stoljetna tradicija rudarstva.

HG: Da, poznato je da su se i Osmanlije oslanjale na Vareš.

Ivanković: Tako je. I ne samo oni. Nema ozbiljne države, pa ni ozbiljne privrede bez sudarstva. Bilo da se spremate za rat ili za dugogodišnji mir. Ta je svijest o važnosti vareškog čovjeka, zanatlije i rudara koji je dominantno bio katoličke, odnosno hrvatske provenijencije, proizvela i jedan čudan ponos. A kako bi se drukčije i osjećao čovjek koji nikada nije bio ni kmet ni rob, uvijek bio na neki način povlašten i iz toga izgradio snažnu samosvijest. Znate, kada imate samosvijest, onda vas ništa ne može uništiti. To važi za pojedince, ali i za skupine, godinama stječete samosvijest koja vas na određeni način jača, koja vas, dakako, može učiniti čak i oholim, drskim… Dakako, ovo beskrajno pojednostavljujem, ali govorim o načinu koji je stvorio neki poseban, ili barem drukčiji, vareški mentalitet, proistekao iz načina na koji je živio vareški čovjek. Znate, mi smo prije 400 godina imali jednog Divkovića (fra Matija Divković), prije 300 godina smo imali Lastrića (fra Filip Lastrić), Vareš je u posljednjih stotinu godina dao mnoštvo važnih i uglednih ljudi. To je stvoreno na posebnosti vareškoga kraja, a onda tu, povratno, u vareškom čovjeku proizvodi, rekao bih neunuištiv ponos. Ti vareški ljudi su danas takvi i u Australiji, i u Europi, u Americi, Kanadi, bilo kamo da ih je život odnio. Oni jednako tako ponosno hodaju i pokazuju ovu knjigu govoreći. „Evo to smo mi.“ To je taj Vareš i vi te ljude ni na kakav način ne možete poniziti. Oni i tamo negdje gdje žive i rade, o sebi i o svom mjestu imaju jako visoku svijest. Stoga žele da i drugi vide ovu knjigu, njihovu duhovnu popudbinu, ono na čemu oni grade takvo samopoštovanje.

Znate, ako je prvi susjedni grad 400 godina živio u kmetskom položaju, a vi ste 400 godina bili slobodni, naravno da imate drugačiju psihologiju, drugačiju antropologiju, drukčije običaje,  vaš je jezik drukčiji,  vaša je ukupna kultura drukčija, vaša kultura življenja, stanovanja, vaši običaji. Čak se to može reći i za vlastite sumještane koji nisu imali rudu i na njoj građen ukupni život.

Željezni obrt, kako bi to rekao Hamdija Kreševljaković, počivao je na obiteljskoj tradiciji; zanat se prenosio s oca na sina. Rudara, talioničara, kovača, majstora uopće nije se moglo preko noći obučiti. To se znanje u cijelom nizu generacija stječe i prenosi. Otuda su vareški ljudi, kada se Vareš raspao i kada je 12 tisuća ljudi napustilo svoj grad, istog trena na Zapadu našli posao.

HG: Kako se Vi danas osjećate kada dođete u Vareš? Jer, i sami kažete nije to taj Vareš.

Ivanković: Pa… Ne znam. Osjećam se pomalo tužno zbog onoga što je Varešu urađeno. Jer, Vareš je ne samo iseljen nego i devastiran, porušen je. Evo, željezara je potpuno porušena. Sve izgleda užasno ružno. Ako je Austrija 1891. godine to napravila, ne znam zašto smo mi 1992. i 1993. godine to morali srušiti. Mogli smo je ostaviti pa konzervirati. Mogao se od toga napraviti tehnički muzej. Ne! Mi smo uradili upravo ovo, govoreći o pobjedama i porazima, ponašali se tako da sve porušimo kako nekome na um ne bi palo vratiti se. Općepatentirani recept. Dakle, nismo mi samo tjerali ljude, nego smo im uništavali tragove postojanja. Tako da, kada dođate danas u Vareš, pogotovo u onaj industrijski dio, imate osjećaj kao da hodate po Černobilu ili po Hirošimi. S druge, pak, strane, kada dođete u gornji dio grada vidite, da i kada je to osiromašeno, kako tu ima elemenata kulture i tradicije. Ima nekog života.

HG: Moram Vas pitati, mislite li nekada da je identitet čovjeka u BiH zatrt? Konkretno mislim na identitet čovjeka kao ljudskog bića.

Ivanković: Ja sam dobar dio svojih knjiga, u prozi, esejistici kao i u ovoj knjizi o Varešu upravo govorio o BiH na način na koji je to govoreno i prije mene. Nismo mi ništa izmislili. Bosna i Hercegovina je zemlja na granici svjetova. Malo je bila najistočnija zemlja zapada, malo je bila najzapadnija zemlja istoka. Preko nje su se prelamale barem tri ili četiri religijske denominacije, katoličke i pravoslavne denominacije, islam i vrlo malo, ali veoma važno Židovstvo. Dakle, naš identitet je pluralno određen, kao i mnogo toga u BiH. Ovdje gdje mi živimo dominantno je bosanski, a dolje južnije – hercegovački. Sada bi netko htio da se to bosanskohercegovačko preko noći izbriše. Netko bi htio da poništi  to bosanskohercegovačko, jer svi smo mi samo Srbi, Bošnjaci, Hrvati, a netko bi htio poništiti sve ono što nije bosanskohercegovačko, u smislu svi smo mi jedno, nešto kao balkanski Švicarci. Treba znati da je švicarski identitet dugo, dugo građen. Nažalost, bosanskohercegovački nije i vjerojatno nikada i neće. Ali je jako važan i naglašen, te kroz religije formiran i nacionalni identitet. Neki koji misle agresivno unitaristički smatraju kako Hrvata i Srba nije bilo u Bosni i Hercegovini. No, također mogu reći da Francuza nije bilo u Francuskoj, Talijana nije bilo u Italiji, Njemaca nije bilo u Njemačkoj, jer zna se kada se formiraju nacije, jednako tako njemačka, francuska ili talijanska nacija. I kod nas se tako formiraju nacije, s nekim malim zakašnjenjem, kao i sve u BiH. Zar netko očekuje da zemlja koja nema cesta, pruga, koja je gotovo posve nepismena treba „rješavati nacionalno pitanje“ kao i Italija, Njemačka???

Ja sam osobno Hrvat na bosanski način kao što je neki moj kolega pisac iz Splita Hrvat na dalmatinski način, ili kao što je moj kolega pisac iz Osijeka Hrvat na slavonski način. To mi nitko nit u čemu ne može osporiti. I jednako sam tako Bosanac ili Hercegovac na hrvatski način na koji je moj kolega pisac iz Tuzle na bošnjački, a moj kolega iz Banje Luke na srpski način. Otuda mi je, jasno, važno reći: „Da, ja sam Hrvat na bosanskohercegovački način. Da, ja sam Bosanac na hrvatski način.“  Identitet nije nešto što je jednom zauvijek dano, kao što se identitet ne iscrpljuje samo u nacionalnom, samo u vjerskom, samo u zavičajnom, samo u profesionalnom… U svakome od nas niz je identitarnih oznaka.

Bosansko franjevaštvo, ovdje već spominjano, više od sedam stoljeća staro u Bosni i Hercegovini, dobrano je profiliralo mnoge od naših (mojih) identitarnih značajki. I svatko od nas najbolje zna ono što u određenom trenutku jest ili najviše jest (žena, novinarka, majka, Travničanka, Tuzlanka, katolkinja, Hrvatica…, eto počeh nabrajati što ste sve vi, oprostite mi), i što jest u cjelini, i jedino smo mi, svaki naš ja, kompetentni govoriti  o svom identitetu.

 HG: I na kraju, sve nas danas u BiH zbog identiteta zloupotrebljavaju, identitet ljudi se grubo iskorištava. Kako se danas boriti s tim, odnosno protiv toga?

Ivanković: Ja se u svojim tekstovima žestoko suprostavljam svakom pojednostavljenom, unificiranom, da ne kažem unitarističkom određenju, dolazio on iz Zagreba ili Sarajeva. Iz Mostara ili … Dakle, pružam otpor svakome onome tko me želi staviti u određeni (svoj) kalup. Molim vas, nemojte me vi iz Zagreba ili Mostara učiti mome hrvatstvu, kao što me nemojte ni vi Sarajeva učiti mome bosanstvu. Ponajmanje ne želim da mi to rade manipulatorska bošnjačka politika ili manipulatorska hrvatska politika. Pluralnost je naša vrijednost i naše bogatstvo i nitko od nas nije čovjek jedne dimenzije. Ponajmanje one trivijalne – političke!