Naslovna Društvo Dan ružičastih majica posvećen prevenciji vršnjačkog nasilja

Dan ružičastih majica posvećen prevenciji vršnjačkog nasilja

Zadnja srijeda u veljači se obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja. Svi smo se već upoznali s oblicima vršnjačkog nasilja. Možda su neki od nas bili i svjedoci samom činu nasilja, ali o tome ne pričamo jer nismo željeli postati sljedeća meta nasilnika. Bitno je znati prepoznati nasilje, bitno je prijaviti djecu koja to čine i najbitnije je spasiti žrtvu prije nego postane kasno.

Potencijalna žrtva nasilja jeste dijete sa niskim stupnjem samopoštovanja. Ovakvo dijete će i na najobičnije opaske reagirati plačem, povlačenjem, izoliranjem od društva. Plašljivo, tiho i povučeno dijete omiljena je meta onih koji vole da svoju snagu demonstriraju nad drugima.

Postoje četiri vrste nasilja koja su najzastupljenija među djecom. Kao najblaže među njima navodi se verbalno nasilje. Ono započinje ismijavanjem, nazivanjem pogrdnim imenima, ruganjem, vrijeđanjem i dobacivanjem. Fizičko nasilje podrazumijeva udaranje, guranje, otimanje i uništavanje stvari. Mentalno nasilje obuhvata prijeteće poglede, grimase, neželjene komentare, iznuđivanje novca, ucjenjivanje. Posljednja vrsta smatra se najstrašnijom a to je seksualno nasilje. Započinje dodirivanjem na neželjeni način i na neželjene dijelove tijela kao i sama prinuda na seksualni čin.

Udruženje Kap u Bosni i Hercegovini bavi se borbom protiv vršnjačkog nasilja. Ubistva djece nakon maltretiranja u školama  potaknula su ih da naprave istraživanje. Od 6957 anonimnih listića koja su popunjavala djeca osnovnih škola, čak 2339 djece se izjasnilo da je nekada bilo ili je još uvijek žrtva nasilja. Što dokazuje da je svako 3 dijete žrtva vršnjačkog nasilja. Prema izvještajima 888 djece je žrtva fizičkog nasilja, 1729 djece su žrtve verbalnog nasilja. Broj maltretirane djece putem društvenih mreža iznosi 307. i djece koja su seksualno zlostavljana je čak 20. Poražavajući rezultati govore da je samo 66 djece svoj slučaj prijavilo policiji. Ostali šute, strahuju ili ih je sramota prijaviti bilo kome da su maltretirani.

Prvi znakovi kod djece žrtava ogledaju se u njihovom ponašanju,  povučeniji su nego inače, slabo jedu, razdražljivi su,  loše spavaju i bude se vrišteći ili mokreći u krevet. Jako trzanje na iznenadne zvukove, izgovori za ne odlazak u školu, kašnjenje u školu, modrice po tijelu mogu također biti pokazatelji da se nad djetetom vrši neki oblik nasilja. Stalne glavobolje, bolovi u stomaku, ukoliko nisu izgovori za pismene vježbe, mogu biti alarmanti signali. Nestanak ličnih stvari i veći zahtjevi za džeparac mogu značiti iznuđivanje novca.

Djeca koja vrše nasilje postaju alarmantan problem i prijetnja za živote druge djece. Komunikacija sa vršnjacima je vještina koja se uči, tako da je moguće da je djeca ne usvoje na adekvatan način. U tom slučaju, ”ko tebe kamenom, ti njega sa dva” može biti jedini naučeni model komunikacije.

Djeca koje prolaze kroz neki težak period u životu, gubitak ili razvod roditelja, selidba ili nešto slično, mogu svoje nezadovoljstvo pokazati i kroz agresiju nad drugom djecom. Roditelji ili staratelji bi u tom slučaju morali više pažnje posvetiti djetetu koje je nespremno za novonastalu situaciju i potražiti pomoć stručnih lica.

Nasilje će vršiti i dijete koje je i samo žrtva porodičnoga nasilja ili  u porodici toleriraju ovakav vid ponašanja. Roditelji koji su bez suosećanja i topline, ili previše popustljivi i ne postavljaju granice u ponašanju, odgovorni su za nasilno ponašanje djece.

Takodjer postoje mnogobrojni svjedoci nasilja, ali se niko ne usuđuje da ga prijavi. Bitno je da objasnite djetetu razliku između tužakanja i prijavljivanja nasilja. Jedan od razloga prijave odraslim licima može biti i strah da onaj koji prijavljuje i sam ne postane žrtva istog nasilnika.

Imali smo priliku čitati status novinarke Ike Ferrer Gotić u kojem je izjavila da je njena kćerka Sacha pokušala izvršiti samoubojstvo, nakon maltretiranja od strane djece. Bila je žrtva samo zato što je tamnoputa i razlikuje se od drugih po tome. U izjavi nakon tog slučaja Ika Ferrer Gotić je navela: Uvijek je bilo “djeca su se potukla”, ali samo moje dijete dolazi kući krvavo i s ogrebotinama po tijelu. Još od prvog razreda traje taj period koji je Sacha prošla u nevjerojatnim psihičkim i fizičkim bolovima, pa još od šeste godine posjećuje psihologa. Djeca su je prisilila da razmišlja o tome koje je boje kože i zašto je drugačija. Smršavila je sedam kilograma jer su joj rekli da je debela. U posljednja dva mjeseca prestala je odlaziti na sportske aktivnosti, prestala se družiti, inače pričalica koja je vodila glavnu riječ, postala je šutljiva djevojčica.

Još jedan od primjera koji je odjeknuo Balkanom je samoubistvo dječaka Mahira Rakovca. Dječak koji je prošao kroz torturu od strane svojih vršnjaka, pa i većinu vrsta nasilja. Njegov jedini problem je bio što je novi u toj školi, što je bio povučen i miran. U njemu su našli novu metu za maltretiranjem. Mahir nije izdržao i odlučio je da se ubije. Nedužno 14-godišnje dijete je oduzelo sebi život jer nije naišlo na drugačiji izlaz. Mahirov očuh Dubravko Lovrenović opisao je torturu koja je izvršena nad Mahirom. “Jedna od takvih je bila da su Mahira vezali za radijator, tukli ga i pri tome ga tjerali da kaže: “Ja sam gej, ja sam gej“. Njih dvojicu su natjerali da se ljube, a tom prilikom jedan od tih dječaka je sve snimao telefonom. Taj dječak i moj Mahir su bili silovani i to su bili silovani oklagijom iz kuhinje. Takvo dijete gubi povjerenje u svakoga, u majku i oca, jer su ga izdali drugovi i profesori, oni koji su ga trebali zaštititi. Takvo dijete postaje zid i konačno takvo dijete gubi svaki osjećaj vrijednosti i pretvara se u ništa. Takvom djetetu preostaje još jedan jedini čin, a to je onaj stravični čin kojeg je moj Mahir učinio 14. decembra 2015.godine.”

Ne učestvuju sva djeca u zlostavljanju, ali omogućuju drugima da to rade bez posljedica. Oni su saučesnici time što to ne prijavljuju, time što dozvoljavaju da neko bude vrijeđan i zlostavljan. Svako 3 dijete u Bosni i Hercegovini je zlostavljano. Ne treba dozvoliti djeci da trpe udarce, da gutaju uvrede i da se guše u suzama jer izlaza nema. Izlaza ima ako se na vrijeme zaustavi. Razgovorom sa djecom spriječimo nasilje i osigurajmo im sretno i sigurno djetinjstvo.