Kako bi dobili utrku s vremenom, koje grabi velikim koracima, moramo praviti male korake. Odgrizati male zalogaje. Praviti mnogobrojne male pauze. Sresti male ljude. I biti zadovoljni s malim stvarima.
Vraćajući se s posla naletjeh na prijateljicu, i, prije nego sam je upitala kako je, odmahnu rukom i reče da žuri, u stresu je, ne zna kud udara, ali da će mi se svakako javiti, krajnje je vrijeme da se nađemo, ovako više ne ide. Jučer sam je opet srela. Ovaj put me nije ni pogledala, samo je rekla: žurim, čujemo se! Nismo se čule, ni sutra, ni prekosutra. Nikad više.
Moram priznati da ni sama nisam imala previše vremena, i sve više sam razmišljala o tome kako ovo ne može biti moj život.
Uhvatila sam se kako planiram i odgađam neke bitne odluke i susrete, kao što je posjet sestričnoj koja ima rak, a koji sam zakazala još prije tri godine, mnogo ranije nego je dobila tu strašnu dijagnozu. Obećala sam joj da ću doći. Nisam joj otišla, iako sam to silno željela. Živjela sam na relaciji posao, kuća, kuhanje, peglanje, odgoj djece. Između svega toga ubacila bih koji odlazak doktoru. I na kraju dana, bacanje polumrtvog tijela u krevet.
Osjećam se nemoćno i pregaženo. Pomišljam da nešto sa mnom nije u redu. Još nisam uklonila zimsku odjeću, a već je stigla jesen. Tek što sam se vratila s godišnjeg odmora, opet umorna. Taman što sam kutije od novogodišnjeg i božićnog nakita odnijela u podrum, a već je stigao Uskrs. Sve češće sam razmišljala o tome kako rastegnuti vrijeme, učiniti ga elastičnijim, kako ponovo vratiti onaj dobri osjećaj da živim, a ne da samo radim. Što sam se više pitala, to je više raslo moje nezadovoljstvo.
Osjećala sam se prevarenom, razmišljala sam o raznim solucijama izlaska iz sistema, pokušala shvatiti u čemu je problem kako bih donijela odluke koje bi usporile protok vremena.
Već godinama se davim u začaranom krugu nelagode. Izlaz iz njega tražila sam u raznim tjelesnim i duhovnim vježbama. Pokušala sam i s jogom. Osim što sam naučila da pravilnije dišem, a što sam još brže zaboravila, nikakva znatnija promjena nije ušla u moj život.
Jedino što se mijenjalo je periodično smjenjivanje krupnih događaja u kalendaru, od čijeg dolaska je ovisio osjećaj sigurnosti. Redovno ponavljanje bitnih događaja i termina davalo mi je osjećaj da je sve pod kontrolom. Privid stabilnosti i reda u kome se sve odvija logično, samo ne moj život. Veliki događaji kao što su rođenje, matura, završetak studija, vjenčanje, zaposlenje, smjenjuju se, daju nam privid da smo uspjeli. Život odgađamo za neko vrijeme u kome ćemo imati vremena. Vremena, da sanjamo, da se smijemo, gledamo u oblake, da sa svojom djecom pričamo o našem djetinjstvu, da im pokažemo svoje omiljene igre. Odgađamo vrijeme u kome ćemo svojim sinovima pokazati klikere, a kćerkicama pričati o svojoj prvoj ljubavi.
Čekala sam pogodan trenutak u kome ću naći odgovor na pitanje što radim pogrešno. Umjesto odgovora zateklo me nadahnuće u jednom sasvim običnom danu kada sam odlučila da ispečem kruh. Prosijala sam brašno. U njega ubacila kvasac i vodu. Zakuhala kruh, čekala da nadođe. Potom ga prekuhala, onako kako je to radila moja baka. Pažljivo istresla u podmazanu tepsiju i čekala da opet nadođe do vrha tepsije. Stavila ga u vrelu rernu i gledala kako se peče.
Mislim da je došlo vrijeme da opet zakuhamo kruh, da ga prekuhamo i pečemo. Da zavaljamo ruke u brašno, ponovo utonemo u beskonačnost vremena s one strane kolektivnih euforija, velikih datuma i značajnih događaja. Treba prihvatiti inspiraciju i naočigled velike i bitne stvari ustupiti mjesto malim i nebitnim. Kako bi dobili utrku s vremenom, koje grabi velikim koracima, moramo praviti male korake. Odgrizati male zalogaje. Praviti mnogobrojne male pauze. Sresti male ljude. I biti zadovoljni s malim stvarima.
Treba opet uliti vodu u brašno, dodati sol, napraviti kvas, čekati da nadođe. Misliti na polje pšenice. Učestvovati u procesu esencijalnog, onoga što povezuje cijeli svijet, naći smisao u vremenu ispunjenom malim stvarima kojih smo se odrekli olako i za jeftine dukate.
Treba pronaći kruh kao otok običnog i motiv vječnog blagoslova. Radovati se u bezvremenosti svagdašnjeg. To će nas vratiti u život, u centar. Kruh je tvar koja nas veže za mjesto. Ruke koje ga prave, vraćaju nas ognjištu, pišu povijest vremena na stari način. Priča o kruhu je priča o postanku, o vrhuncu Božje kreativnosti u procesu stvaranja, u kojem nije čovjek radi kruha nego kruh radi čovjeka. Stvarajući kruh, oblikujemo čovjeka po mjeri i mjeru vremena za čovjeka.
Odgovor na pitanje što je definicija vremena je jednostavan. Vrijeme ne bježi, ne prolazi i mi ne trčimo za njim samo onda kada je vrijeme u nama.
Djeca su posjedala za stol. Rukama sam razlomila kruh. Kuća, kosa i ruke su mirisali drugačije. Imala sam osjećaj da me promatra netko, tko sa mnom želi iznova učiti hodati. Bila sam zahvalna.
Sutra sam posjetila prijateljicu koja je uvijek žurila i ispričala sam joj priču o kruhu. Ovaj puta nije nigdje otišla, saslušala me do kraja. Upalila sam svijeću na njenom grobu. Iz torbe sam izvadila krišku kruha i izmrvila je ptičici koja je skakutala između nadgrobnika. Obećala sam joj da ću opet doći, kad ispečem kruh.
Ružica Miličević, polis.ba
