Jedna od vrlo važnih čovjekovih odlika koja se veže uz vjeru jest dosljednost. Nerijetko se, i s pravom, dosljednost izjednačuje s vjernošću. I nikada dosljednost i vjernost neće biti odbačene, koliko god ih smatrali osobinama naivnih pa i glupih. Uvijek ćemo za životne suputnike htjeti ljude dosljedne u svome poslu, u svojim riječima, uvijek ćemo za prijatelje željeti vjerne ljude.
Isus je od svojih učenika stalno tražio da budu dosljedni i postojani, ne dvolični, ne malovjerni i ne strašljivi. Biti dosljedan znači činiti sve da se slažu naše misli, riječi i djela. Biti postojan znači ostati vjeran onomu komu smo povjerovali, ali, također, ostati vjeran danoj riječi sebi samome. U teškim vremenima, na primjer u vremenu nesreća i kušnji naše ljudskosti, kada nam se nudi da svoga bližnjega zaniječemo iz straha ili prevarimo iz koristoljublja, važno je ostati stamen, nepokolebljiv – postojan. Ostati postojan u vjeri da je Božje dobro jače od svih ljudskih mudrosti i snaga, pogotovo od svih lukavosti i zloća koje se u nekim trenucima mogu nametnuti uspješnijima.
Dosljednost, postojanost nije, međutim, tvrdoglavost. Postojan čovjek od tvrdoglava se razlikuje ponajprije po tome što nije sebi dovoljan, nije pun sebe, nije središte svega, nego smatra da i on i njegov život imaju smisao jedino u odnosu s drugima, da je dobro bližnjih i zajedničko dobro njegovo glavno zanimanje i životno ostvarenje. Razlika između tvrdoglava i postojana čovjeka nalazi se i u tome što se postojan čovjek mijenja, ali ne kao kameleon, ne na svaki vjetar sa strane, kako drugi žele, nego iz dubine sebe, promišljeno i slobodno. Za razliku od tvrdoglava, postojan čovjek je poučljiv, može mu se kazati, sabran je i sluša, želi razumjeti sugovornika i pita ako ga ne razumije, poštuje i uzima ozbiljno svoga bližnjega. S druge strane, tvrdoglavac je vrlo promjenjiv, hirovit, suprotno kako misli o sebi. Tvrdoglavi ljudi su ustvari strašljivi, prevrtljivi, licemjeri, s dvostrukim moralom; boje se za sebe, rade sve po svome, tako da često ne vide kada su upali u kolektivnu zabludu, postali kotačić ili sredstvo u rukama drugih. Ako se i opiru drugima, zajednici, oni se ustvari prilagođuju drugima u formi otpora, uvjetovani su drugima.
Načinili smo ovaj uvod o postojanosti i dosljednosti, odnosno tvrdoglavosti i promjenjivosti danas – na Cvjetnicu, na Nedjelju Gospodnje muke, na početku Velikoga tjedan da baš na ishodištu našega razmišljanja o najsvetijim otajstvima naše vjere pođemo od sebe samih. Cvjetnica je nedjelja u kojoj se ispituje naša postojanost. S jedne strane, ime Cvjetnica (nedjelja palmi, maslina) označava veliko klicanje, svečanu procesiju mirotvoraca, spominjemo se slavnoga Isusova ulaska u Jeruzalem. Sličan, ali samo rubno sličan je taj Isusov hod od Betfage do Hrama paradama i mimohodima, špalirima i štafetama velikana, procesijama klicanja i radosti.
S druge strane, ova nedjelja se ne naziva samo cvjetnica, nego i nedjelja muke Gospodinove. U njoj se pokazuje sva dramatika naše ljudske kolebljivosti: dvoličnost, nevjernost i nepostojanost, sve suprotno od Isusova držanja. Ako je postojanost važna za humanost i vjeru, ako ona nije isto što i tvrdoglavost, još više je postojanost različita od dvoličnosti, prevrtljivosti, a pogotovo od prijetvornosti. Sve te karakterne mane stoje u pozadini Isusove muke, označavaju mnoge aktere Isusova procesa i smaknuća. I sam narod, Isusov ljubljeni narod (i mi smo taj narod), tako je promjenjiv, nedosljedan, u tako malo vremena od «blagoga» naroda promeće se u «razdraženu» masu, od mirotvorna puka koji kliče Isusu, sinu Davidovu, Hosana (Spasi nas! Pomozi nam!), izopačuje se u svjetinu koja «mahnito» buči: Raspni ga! Raspni!
Nije to za nas ništa novo. Uzmimo samo koliko se u našem društvu, u našem narodu promijenilo vođa, poglavara, «naših» ljudi moći. Ima moćnika kojima smo prostirali ili prostiremo ne svoju odjeću nego im izručujemo svoje živote. Koliko je samo u zadnjih stotinjak godina bilo raznih izraza perverznog i mahnito zarobljavajućeg kulta ličnosti, političkoga i religijskoga?! Uvijek ima onih koji ne samo iz straha za sebe i svoje, nego iz manjka moralnosti mijenjaju vođe: prvo red veličanja, hosana, a onda red obrušavanja na njih kao da su sami đavli pakleni.
Ali prevrtljivost i nevjernost nisu samo stvar javnog života, nego i naše privatne, osobne povijesti, obiteljskih i prijateljskih odnosa. Koliko se nas iznevjerilo svojim najbližima? Nisu li naši životi povijesti nedosljednih i prijetvornih odnosa? A kleli smo se da ćemo biti postojani i vjerni! I kako se dogodilo da smo postali prevaranti? Naravno, posve je moguće da smo mi bili iznevjereni, izvarani, slično Isusu, iako trebamo biti suzdržani da se s njime izjednačujemo. Trebamo se pitati kako su se neki dobri odnosi raskinuli, kako su neke bračne ili prijateljske veze, u kojima su ljudi govorili jedni drugima da ih je sam Bog spojio, stvorio jedno za drugo, nepovratno raskinuti uz nepojmljive riječi đavolskog proklinjanja i uz želje za najgore nesreće.
Vrijedi danas na Cvjetnicu, u nedjelju Isusove postojanosti i vjernosti a ljudskih dvostrukih glasova, klicanja od radosti i galame od mržnje, osobno razmisliti kakav dolazim Isusu: vjeran u radosti ili gorak u licemjerju? Stižem li Isusu u masi, bacam li mu cvijeće, palme i masline; i dok on jaše na «magarcu», ponizan, možda ipak očekujem da bude «na konju», da pokaže silu i vlast, posebno prema mojim neprijateljima, ili sve smatram lijepim običajem i svoje dolaženje teatrom i folklorom za javnost?
Današnja nedjelja početak je Velikoga tjedna u kojem nam valja razmišljati o Isusu i njegovu neponovljivo dosljednom i vjernom životu Bogu Ocu i braći ljudima. A jesam li prijetvoran ili tvrdoglav ili postojan? Da možda ne griješim prema svojim najbližima: gledam ih u oči, čak im kažem da ih volim, ali sam prijetvoran? Današnja je nedjelja početak našega hoda Isusovim putem u zadnje dane i trenutke njegova života. Valja nam se negdje smjestiti u tu procesiju s Isusom, identificirati se s nekim od aktera procesa: Anom, Kajfom, Herodom, Pilatom, vojnicima, nekim od učenika, Judom, Petrom ili da se nađem kao anonimac svjetine (i internetske) kojom se dirigira.
Cvjetnica je svetkovina priznanja naše nestalnosti, promjenjivosti, prijetvornosti, strašno ružnih osobina iz kojih proizlaze mnoge druge: laž, krađe, ulizništva, zavist, hvastanja, nadmetanja, oholost, nasilje, ubojstva. Danas smo pozvani da se uglédamo u Isusovu dosljednost i odlučnost, da i u teškim vremenima nevolja prepoznamo nemoć i križ kao mjesto Božjega očitovanja, kao uvjet uskrsnuća, da slijedeći Isusa u tjednu njegova stradanja osnažimo u postojanosti i vjernosti. Isus i nama govori da je moguće da nas svi zamrze zbog njega, zbog dosljednosti u vjeri, ali da ćemo se svojom postojanošću spasiti (usp. Lk 21,17-19). Ali nemojmo se junačiti, niti pouzdavati u sebe. Trebam sebi osobno priznati: slab sam čovjek, grešan, nepostojan, licemjeran – nisam ni heroj ni svetac! Bog zna sva moja nevjerstva!
Kršćaninova snaga je u onome u koga je povjerovao, u Isusu, u vjernosti njemu. Zato valja stalno napuštati svoje prijetvornosti i postojano ići za Isusom – s cvijećem ili bez cvijeća, ali nikada bučno ni dvolično.
Fra Ivan Šarčević, polis.ba
