Na Nedjelju Muke Gospodinove brojni vjernici s maslinovim i palminim granama okupljaju se danas u svojim župama da bi svečano proslavili Cvjetnicu razmatrajući izvještaj o Isusovoj muci ušli u Veliki tjedan.
Dva su posebna obreda današnjeg dana:
Procesije s blagoslovljenim palminim i maslinovim granama – spomena na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem te cjeloviti izvještaja o Isusovoj muci. Vjernici slave Boga koji dolazi, ne da budu samo svjedoci njegove muke, nego i uskrsnuća.
Ljudski život slikovito je opisan kroz događaj koji se odvijao u Jeruzalemu kada su Isusa najprije dočekali slavljenjem i klicanjem i s palminim granama u rukama, a nakon toga su ga ti isti ljudi izrugali, prezreli, pljuvali, napustili i osudili.
Tako je u svakom životu. U jednom trenutku smo u punoj snazi, a zatim se suočavamo s bolešću, poteškoćama i smrću.
Jedan od važnijih naglasaka je Isusova osamljenost. Ostavljenost. Svi su ga napustili. Jedan ga je izdao, drugi zatajio, ostali se razbježali.
Očita je danas i presuda religijske vlasti koja je Isusa osudila kao heretika, a civilna kao pobunjenika. Osudila ga je i svjetina koja mu se rugala. Isus u svom posljednjem trenutku, vjerojatno uz veliki napor, na dramatičan način u svojoj ostavljenosti viče i vapi: „Eli, eli lama azavtani! (hebr. Bože moj, bože moj, zašto si me ostavio!)“
S jedne strane to je molitva, ali s druge strane vapaj čovjeka koji se osjeća napušten od svih, pa i samoga Boga. Tu napuštenost Isus osjeća jer se želi solidarizirati s nama u svim situacijama, pa i u trenucima kada se osjećamo radikalno sami, da Bogu više nije stalo do nas i da nas je napustio.
U trenutku Isusove smrti događa se ispovijest vjere, novi sud – ispovijest satnika koji govori: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15, 39).
Sin Božji se događa i danas, na onom križu na kojemu su raspeta naša braća i sestre. U tom kontekstu podsjećamo na 25. poglavlje Evanđelja po Mateju (31 – 46) u kojemu Isus kaže: “Bijah gladan, žedan, krivo osuđen, zatvoren, zlostavljan, i tko zna što još se događa u ovome svijetu, pa i zbog nas. Bijah napušten, čak i od Boga. Prišao si mi ili nisi prišao. Prepoznao si moju bol, napuštenost ili nisi ništa učinio.”
Neka nam pogled na Gospodinov križ pomogne nositi se s vlastitim križevima, ali i moći prepoznati križeve naših braće i sestara i u njima prepoznati Isusov križ i pomoći im. Iako ne možemo promijeniti njihovu situaciju, možemo pomoći da ipak ne osjećaju napuštenost koju bi bez naše blizine osjetili. Da bi naš životni put koji je brz i lako se promijeni iz dobroga u loše, i kojega hodamo za Isusom i s Isusom bio put koji vodi zori uskrsnuća
