Naslovna Istaknuto Bosanski sindrom zvani non-paper

Bosanski sindrom zvani non-paper

525

Medijski sindrom non-paper zapravo je dijagnoza za opći sindrom ozbiljne bolesti i etičke neosjetljivosti i neodgovornosti vladajućih komunitarističkih politika, prije svega one SDA, DF-a (Željko Komšić), HDZa, SNSDa, ali i drugih oporbenih političkih snaga

Piše:Franjo Ninić

Javnost i političke odnose u Bosni i Hercegovini zadnjih dana trese sindrom zvani „non-paper“. Taj sindrom se sastoji od beznačajnog neformalnog pisma Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH, upućenoga nedavno u Bruxelles te od fantomskoga slovenskog „non-papera“ u kojemu se navodno predlaže novo crtanje granica na Balkanu, s posebnim osvrtom na BiH i Kosovo.

Iako je krajnje upitno samo postojanje toga dokumenta, koji je navodno stigao na neke adrese u sjedištu EU, a i navodni sadržaj samoga dopisa je višestruko sporan i praktično-politički nerelevantan, u BiH je proizveden takav naboj i šizofrena medijska buka, kao da je u pitanju repriza famoznih dogovora Milošević-Tuđman ili Karadžić-Boban, koji su se isto tako iza kulisa političkoga dijaloga igrali „podjele Bosne“ i opasnoga crtanja granica, koje uvijek praktično prekrižuje ljude.

U  ionako uzavrelu nacionalističku retoriku, beskrajne političke nesporazume i opću zbrku uzrokovanu pandemijom i nedostatkom cjepiva protiv COVID-19, sad se uselio strah i dodatna panika, uzrokovana neodgovornim i opasnim „odgovorima“ na fantomski „non-paper“. Oni se kreću od narativa o „nemogućem mirnom razlazu u BiH“, preko osuda o protucivilizacijskim, čak i fašističkim namjerama samoga dokumenta ili njegova nepoznatoga autora i adresata, pa sve do otvorenoga pozivanja na emotivnu ili stvarnu mobilizaciju dežurnih „branilaca Bosne“.

Ovaj i ovakav „sindrom“ pokazuje i dokazuje mnogo više nezrelost i neodgovornost političkih i medijskih struktura u BiH, nego što detektira neku ozbiljnu prijetnju po integritet države, njezine cjelovitosti i međunarodnoga položaja. Pokazalo se u stotinama slučajeva, uključujući i ovaj posljednji, da su navodni revnosni „branioci Bosne“ i njezine cjelovitosti samo vješti manipulatori ljudskim dušama i revnosni „pljačkaši“ javnoga novca i resursa. Zato je medijski sindrom non-paper zapravo dijagnoza za opći sindrom ozbiljne bolesti i etičke neosjetljivosti i neodgovornosti vladajućih komunitarističkih politika, prije svega one SDA, DF-a (Željko Komšić), HDZa, SNSDa, ali i drugih oporbenih političkih snaga, potpomognutih možda i revnijim patriotskim provalama bijesa i općega vrijednosnoga rasula na društvenim mrežama i internetskim medijima općenito.

Rijetki razumni i objektivni političari i analitičari, s druge strane,upozorit će na besmislenost i realnu štetu po međunacionalne pa i međuljudske odnose u ovom našemu trusnom društvu, a što može prouzrokovati fabricirani sindrom non-paper. Problem je kod nas što glas razuma i objektivne analize realnoga stanja redovito ustukne pred provalom nacionalističkoga emotivnog uzbuđenja, koje proizvodi, kako rekosmo, toksične narative i politike, a one onda vraćaju naše ranjeno i bolesno društvo u besmislene reinterpretacije ratova, međusobnoga ubijanja, identitetskih borbi i, što je najporaznije, mržnje.

Stoga bi za bh. javnost, politiku/političare i cijelo društvo sindrom zvani non-paper trebao i morao biti, uz dijagnostički aspekt, i opominjući znak da je nužno javni prostor i politički narativ ozdravljati ili liječiti od toksičnih elemenata, dezintegrirajućih ideja i procesa, dolazili oni iz (ne)postojećih i neformalnih diplomatskih kanala, iz Europe (EU) ili, što je najčešći slučaj, upravo iz „naših“ krugova.