Postoje gradovi koji imaju svoje trgove, mostove, rijeke i uspomene. Tuzla ima Kapiju. I nijedno mjesto u ovom gradu ne nosi toliko tišine, boli i nedovršenih rečenica kao taj mali prostor u središtu grada na kojem je 25. svibnja 1995. godine ubijena mladost.
Te večeri Tuzla nije bila vojni cilj. Na Kapiji nisu bili vojnici. Nije bilo rovova, oružja ni ratne strategije. Bili su tu mladi ljudi. Djevojke i mladići koji su izašli prošetati, nasmijati se, zaljubiti se, živjeti barem nekoliko sati kao da rat ne postoji. Imali su godine u kojima se planira budućnost, fakultet, putovanja, prve ljubavi i veliki životni snovi. A onda je u 20 sati i 55 minuta s Ozrena stigla granata koja je zauvijek promijenila Tuzlu.
Ubijena je 71 osoba. Prosječna dob ubijenih bila je svega 23 godine. Više od 200 ljudi je ranjeno. Tog dana nisu stradala samo djeca nečijih roditelja. Stradala je jedna generacija. Stradala je vjera da postoje granice ljudskog zla koje niko neće prijeći.
I zato Kapija nije samo mjesto sjećanja. Kapija je moralni ispit svakog društva koje tvrdi da želi istinu, pravdu i mir.
Godinama nakon zločina obitelji ubijenih žive istu bol. Nema dana u kojem roditelji ne pomisle kako bi danas izgledala njihova djeca. Bi li imali svoje obitelji, djecu, sijede vlasi, karijere i obične svakodnevne probleme. Vrijeme nije izliječilo ranu, jer postoje rane koje vrijeme samo nauči nositi. A Kapija je upravo takva rana Tuzle, otvorena, duboka i nijema pred nepravdom.
Jer pravda nikada nije do kraja stigla
Za zločin na Kapiji osuđen je Novak Đukić, ali Bosna i Hercegovina nikada nije dočekala da kazna bude istinski izvršena. Đukić se nalazi u Srbiji, daleko od zatvorske ćelije i daleko od majki koje već tri desetljeća dolaze na Kapiju s cvijećem i suzama. I upravo tu počinje druga bol Tuzle — ona institucionalna.
Jer kada država godinama ne može osigurati izvršenje presude za jedan od najstrašnijih zločina nad civilima tijekom rata, onda to nije samo pravni problem. To postaje poruka. Poruka da postoje žrtve koje se prešućuju i zločini prema kojima se društvo odnosi kalkulantski, hladno i bez stvarne političke volje.
A najstrašnije od svega jeste što se vremenom pokušava relativizirati i sama istina. U vremenu u kojem živimo, činjenice se često napadaju jednako brutalno kao nekada gradovi granatama. Zločini se umanjuju, presude osporavaju, a žrtve pretvaraju u brojke. Zato Kapija danas nije samo pitanje prošlosti. Ona je pitanje budućnosti.
Što ćemo naučiti generacije koje dolaze?
Hoćemo li im ostaviti kulturu sjećanja ili kulturu šutnje? Hoćemo li dozvoliti da se imena ubijene djece izgovaraju samo jednom godišnje? Hoće li Kapija postati samo protokol, polaganje cvijeća i nekoliko službenih govora, ili trajna opomena da ljudskost nestaje onda kada prestanemo osjećati bol drugih?
Društvo koje zaboravi Kapiju pristaje na opasnu ravnodušnost. A ravnodušnost je uvijek prvi korak prema ponavljanju zla.
Zato je naša obveza govoriti. Pisati. Učiti djecu šta se dogodilo. Voditi ih na Kapiju ne da bi mrzili, nego da bi razumjeli koliko je mir krhak i koliko je opasna svaka politika koja ljude dijeli po imenu, vjeri ili naciji. Dužni smo braniti istinu jer su laži o ratnim zločinima uvijek priprema za neke nove nesreće.
Tuzla je nakon 25. svibnja ostala bez dijela svoje mladosti, ali nije ostala bez dostojanstva. Upravo su roditelji ubijenih, preživjeli i građani ovog grada pokazali kako se bol može nositi bez mržnje. I možda je upravo to najveća veličina Kapije — što ni nakon tolikog zla nije postala mjesto osvete, nego mjesto tuge, opomene i ljudskosti.
Ali ljudskost ne smije biti pasivna
Institucije Bosne i Hercegovine moraju učiniti više. Mnogo više. Ne samo zbog pravde za Tuzlu, nego zbog elementarnog poštovanja prema žrtvama. Svako odugovlačenje, svaka administrativna šutnja i svaki politički kompromis oko izvršenja presude dodatno ponižava obitelji ubijenih. A društvo koje ne štiti dostojanstvo svojih žrtava polako gubi i vlastito dostojanstvo.
Kapija nas zato i danas pita isto pitanje: jesmo li naučili išta?
Ako odgovorimo šutnjom, onda smo iznevjerili one koji su te večeri samo željeli živjeti.
Maja Nikolić
