Piše: Ivana Marić
Uzalud vam trud, političari – jer, uprkos tome što većina vas već četiri decenije pokušava unijeti razdor između bh. naroda i građana, niste uspjeli u svojoj namjeri. Naravno da niko ne može ostati ravnodušan na vaše stalne prijetnje i zastrašivanja pričama da će jedan narod napasti i uništiti drugi, kao i na vaše laži da samo vi to možete spriječiti. Nažalost, još uvijek ima dovoljno onih koji uporno nasjedaju na vaše spinove i koji glasaju za vas iznova i iznova, bez obzira na to što apsolutno ništa niste učinili za taj narod koji navodno štitite. Ali ste učinili mnogo za sebe, svoju porodicu i prijatelje. Zato vam tako lako pada da odmah nakon izbora zaboravite sve ono što ste prije izbora govorili pa s lakoćom formirate koalicije s „ljutim neprijateljima“, kako biste se dokopali plijena zbog kojeg sve te navodne opasnosti i izmišljate.
Da, glasa mnogo ljudi za vas, ali vam ipak ne povjeruju u potpunosti. Jer znaju da, iako među onima iz drugog naroda ima pojedinaca koji su činili zločine i koji bi to ponovo uradili, ima neuporedivo više onih koji su pomagali kad je trebalo i koji bi to ponovo učinili. Nismo zaboravili slike pomoći tokom poplava, zemljotresa, pandemije i svih drugih nesreća, kada se nije gledalo ko se kako zove i kojem narodu pripada, već se pomagalo svima kojima se moglo pomoći.
Političarima bi bilo najdraže da nas potpuno razdvoje u nacionalne torove kako bi imali potpunu kontrolu nad nama – nad onim što nam govore i nad onim što nam izmišljaju o drugima. Ne vole kada se „miješamo“, jer znaju da tada njihova moć uvjeravanja opada.
Sport ruši sve granice
Dijele nas, ne samo politički i teritorijalno, već i po svim drugim osnovama – kulturnim, zdravstvenim, obrazovnim i, naravno, sportskim. Nisu oni ludi – znaju da je sport taj koji otvara granice koje političari zatvaraju i da će ljudi preskočiti sve barijere koje im oni postave. Decenijama nas uvjeravaju da treba više da volimo tuđe reprezentacije i sportaše nego svoje.
Međutim, nisu računali na međunarodne uspjehe naših sportaša. Nisu računali ni na to da će svi navijati za bh. olimpijce, a posebno ne na važan uspjeh bh. Fudbalske reprezentacije. Mogu oni glumiti ravnodušnost prema našim fudbalerima i njihovom plasmanu na Svjetsko prvenstvo, ali sam uvjerena da su tu noć proveli zakovani pred TV ekranima, navijajući za „naše“.
I ne smetaju im samo naši „preleti“, već i im smeta kada navijači iz susjednih zemalja slave našu pobjedu, kada jedan Novak Đoković dođe da bodri naše reprezentativce i kada čestitke i pohvale dolaze iz svih krajeva svijeta. A oni i dalje glume da im je svejedno, umjesto da uživaju u tom uspjehu i da ga javno prate, a ne kriomice.
Razdor umjesto sloge
Njemačka i Francuska, koje su stoljećima bile suparnici, nakon Drugog svjetskog rata ulagale su ogromne napore da prevaziđu razlike, da se približe i isključe mogućnost ponovnog sukoba. Uspostavili su ekonomske zajednice, razvili diplomatske odnose, pokrenuli udruženja prijateljstva, sportsku i kulturnu saradnju. I vjerovatno i danas postoji određena doza nepovjerenja među njima.
S druge strane, bh. političari se već 40 godina iz petnih žila trude da nas razdvoje i udalje, kako bi mogli nastaviti profitirati i nakon rata. Jer njihov jedini način da neometano pljačkaju jeste da nam pažnju drže pod kontrolom – kroz strah. Odnosi između bh. naroda nakon rata bili su mnogo bolji nego danas. Trideset godina stalnih laži i prijetnji uspjelo je udaljiti ljude jedne od drugih. Zamislite šta bi bilo da su tih 30 godina proveli govoreći istinu, gradeći povjerenje i sarađujući, umjesto da šire strah, prevare i laži.
Sve smo mogli mi
Zamislite kakve je uspjehe Bosna i Hercegovina mogla imati da naše mlade sportaše, umjetnike, naučnike, ljekare i inženjere nisu otjerali svojim populizmom i uvjerili ih da treba da „igraju“ za tuđe reprezentacije. Zamislite kakve bismo reprezentacije imali da su svi naši igrači nastupali pod zastavom BiH, a ne drugih država s kojima često imaju samo formalnu vezu kroz državljanstvo. Ne bismo imali tako malo predstavnika na Olimpijadi, ne bismo čekali 12 godina na plasman na Svjetsko prvenstvo, niti na medalje u drugim oblastima.
Zamislite gdje smo mogli biti, samo da smo birali poštenije i sposobnije političare, umjesto onih koji nas decenijama uvjeravaju u laži, da ne bismo vidjeli kako pune vlastite džepove našim novcem.
Ukrali su nam i zatrovali tolike godine života, ali ono što nam sigurno neće ukrasti jeste zbijanje redova u zajedničkoj podršci našim fudbalerima za koji mjesec. Zato je važno da ne kopiramo političare i da se suzdržimo od onoga što može isprovocirati druge. To može kratkoročno donijeti zadovoljstvo, ali dugoročno šteti svima. Tu mislim na simbole, pjesme, običaje i uzvike koji druge podsjećaju na nešto negativno. Ako i to uspijemo prevazići, možda do ljeta uspijemo natjerati i naše političare da se dogovore oko himne – da je možemo pjevati, umjesto da je mrmljamo.
Svaki uspjeh naših sportaša zatrpava rovove koje su političari iskopali između nas.
We are from Bosnia, take us to America!
