Piše: Zlatko Dizdarević
Vijesti od nedjelje su jasne : Pregovori između delegacije SAD i Irana u Islamabadu, su propali. Dogovor o okončanju sukoba između SAD i Irana nije postignut. U najkraćem, JD Vance, šef američke delegacije saopštio je nakon svega da se „Iranci nisu htjeli odreći nuklearnog oružja“ a glasnogovornik Iranskog MVP Esmail Baqaei rekao je da su „zahtjevi Amerike nerazumni“. Vance je takođe kazao, nakon 21 sata intenzivnih pregovora, da su „američke crvene linije jasno postavljene ali Iran nije pristao na ponuđene uslove“. Dakle, ne krije se – američke „crvene linije“ su bile obavezni uslov!. Iz delegacije Irana Washington je optužen za „nerazumne zahtjeve i nedostatak ozbiljnosti…„
Domaćini Pakistanci su, prije razlaza, pozvali da se proglašeno primirje od dvije sedmice nastavi uz dalje napore u postizanju dogovora o prekidu rata. Istovremeno, iz Irana je stigla obavijest da Teheran neće mijenjati proglašeni status Hormuškog moreuza.
Benjamin Netanyahu, na tren gurnut medijski u drugi plan, požurio je da saopšti; Nastavljamo napade u Libanu! Svijet posmatra ta brutalna ubijanja i razaranja. Nakon propasti pregovora u Pakistanu, nebitne postaju laži njegove i Trumpove da se u prijedlogu za sporazum o miru nije spominjao Liban među zemljama Bliskog istoka na koje će se taj mir odnositi. Užasni zločini po Bejrutu i na jugu Libana za njih su sada, eto, legalizirani… Unaokolo svijet izluđen, pogubljen i unezvijeren realnošću u kojoj konce planete preuzimaju na jednoj strani svjetski političari slabi, mali, nesposobni i na razne načine interesno korumpirani, uz one, na drugoj strani, politički glamurozne pojedince, klasične slučajeve za promatranje, medicinski. Ma koliko im se ponude smisla političko – osvajačkih nazivaju „fleksibilnim i u dobroj namjeri“. Otud su i u sve tri glavne teme iz Islamabada – o Hormuzu, atomskom oružju i konačnom kraju rata, bile uslovljene „crvenom linijom“ pred jednostranim interesom. Čemu pregovori ?
Ipak i paralelno, sve je više i onih što se „bude“ i mimo izabranih lidera, među običnim „malim ljudima“, do onih rijetkih, odgovornih, elementarno politički hrabrih, uspravne kičme i svijetla obraza, kojima će se to, vjerovatno ipak vratiti na način značajan i njima i biračima koji im daju svoj glas.
Konkretno, i za Iran i za Ameriku suštinski uslov za pregovore bio je u detaljima različito viđenih tačaka predloga o miru. Nije se činilo da će na kraju pitanje obogaćivanja uranija biti glavni problem. Tim prije što je Iran do sada najmanje dva puta pokazao javno volju da „popusti“ zahtjevima za odricanje od vojnog „aspekta“ atomske energije. Ali, Amerika i posebno histerični Netanyahu, kao njihov patron u mnogo čemu, nisu htjeli ni da čuju za soluciju bez zauvijek totalnog odricanja i male šanse Iranu da ostane blizu minimumu obogaćenog urana. Uostalom Trump je 2018. izveo USA iz adekvatnog sporazuma (JCPOA) zvanog 5+1 i time ga ukinuo. Do tada je to bio uspješni trogodišnji projekat sa Iranom kojeg je Teheran poštivao. Ali, bez sankcija skinutih Iranu uz potpis na sporazumu zemlja se nedopustivo brzo krenula dizati na svim poljima i u ekonomiji i politici. E to se ne smije dozvoliti, ludili su i Netanyahu i Trump !
Drugo je, razlika u statusu i naplatama prolaza kroz Hormuz nakon sporazuma i tokom samih pregovora. Jasno, i za ubuduće ali i u ove dvije sedmice mira, riječ je o novcima koje Iran ne smije uzimati. Trump i EU, uz mnoge druge u svijetu, samo su za to da je prolaz besplatan. Iran ne pristaje. Od tih novaca realizirala bi se i tačka u pregovorima o naplati odšteta za razaranja u ratu koji još traje.
Uz sve ovo nije nimalo čudno što su pregovori ovako završeni. Pa samo dan ranije, Trump je ushićeno izjavljivao: „Mi smo Iran potpuno slomili…nije važno ako postignemo dogovor, šta god se dogodilo mi pobjeđujemo … uništili smo im potpuno vojsku, potopili sve brodove itd.itd.,“ Mnoge su istine ali i mnoga ludila do juče čitani uz čuđenja, brigu ili i zabavnu nevjericu. Danas se prepoznaju na drugačije načine. Pa i storije o Kubi posle Venezuele i Grenlanda, pa poruke NATO-u, istine o Evropskoj Uniji i Ujedinjenim nacijama…Mnogi interesi i spoznaje o politikama i ključnim ljudima u njima, isplivavaju na površinu.
Otud u svemu što se dešava u ovoj priči od 28. listopada do propalih pregovora, neupitno su dominantne teme o ključnim svjetskim geostrateškim realnostima i preslagivanjima koje su dovele do rata. Njega su, činjenično, započeli Trump i Amerika, Netanyahu i Izrael, protiv države Iran. Ovu sramno interesno – jadnu udvorničku tvrdnju je „kreirao“ primarno Trumpov politički lobi sve do UN-a. Mada uporna histerija protiv „nuklearnog Irana“ pritiskuje svijet od formiranja Izraela 1948.godine pa sve do danas. Pokazali su to i pregovori u Islamabadu. Atomsku bombu imaju oni koji je imaju od Hirošime do danas, ima je neupitno i Izrael, samo je ne smije imati Iran, optužen da je pravi i da se nje, hipotetičke, mora zanavijek odreći. A gdje su pregovori o toj izraelskoj ? Teško je u ovome ne biti ciničan spram svjetske političke realnosti koja je ponižena, prije svega, u Trumpovom SAD-u. Sve više i u onom Izraelu gdje ljudi sve jasnije prepoznaju krvavi bumerang monstruozne politike Netanyahua i njegovih nalogodavaca, šizofrenih cionista Ben Gwira i Smotricha.
Mnogi analitičari danas predviđaju uz puno čega nerečenog da gomilanje američke vojske i ostatak sofisticirane opreme u regionu Hormuza znači de facto nastavak rata. Uz svu muku već izgubljog oružja u vrijednosti od preko 200 milijardi dolara. I uz Irance koji su ono najubitačnije, balističke rakete, sačuvali na skrivenim mjestima. Tramp zato, uprkos kritici Evrope do vrijeđanja za „slabu podršku Americi“, već sada poziva snage NATO-a, jer mu silno trebaju uz sva osporavanja, dok ih Iran upozorava da „drži prst na obaraču“. A šta će tek Trump sa činjenicom da je partner Izrael nedavno gađao i NATO vojnike Francusku i Italijane iz UNIFIL-a u Libanu. Neće mu odgovoriti mada su bili cilj ali, ostaće to za hladne razgovore sutra. Sa Trumpom ovakvim rastočenim.
Njemu takvom, očigledno, treba histerično neka pobjeda. Kao u poslu sa izgubljenim nekretninama koje valja nadomjestiti. Ne shvatajući da u Iranu vojna pobjeda nije poraz. Jesu razoreni ali je Iran dobio rat time što je preživio. I sa Hormuzom i sa teritorijom i narodom u zemlji. Ujedinjenim u odbrani svoje milenijske domovine i identiteta. Šta će i kako že dalje, njihova je stvar To je pobjeda minimuma esencijalne strategije.
Iran se, očigledno, pripremio za američki rat. Koji je i prema mnogim Amerikancima u vrhu države ispao nepotreban iz sva tri razloga navođena u kapitalnim povodima za rijetko neprecizirani smisao avanture: Nuklearna bomba? Nema je i nije je bilo. Dva puta su Iranci zvanično prihvatali plan o kontroli obogaćivanja uranijuma, a Trump to odbio. Promjena režima? Evo poubijao je više od 40 prvih ljudi, i šta je dobio. Nastavak otpora, jer nije shvatio da „kadrovska politika“ u Iranu, povjesno, ne mijenja odnos prema pitanju odbrane države i društva. Hormuz ? Odbranili su ga Iranci bez ispaljenog metka na način koji je ojadio ekonomski prvo Ameriku, pa Evropu i mnoge druge. I tu im je muka. Ali, neće ga dobiti ni dalje samo onako kako hoće Trump.
Strategija Irana u svojoj odbrani, kroz sve ovo je ipak pobjednička. Tri si osnovne činjenice u tome: Prva je kreirana i dokazana vojna otpornost. I kroz masovnu upotrebu razornih i efikasnih dronova, niskoletećih za radare Izraela, sa cijenom od 35.000 dolara, a „presretanih izraelskim i američkim raketama od 1,4 miliona dolara ! Uz to, masovne sofisticirane izraelske sisteme za rano presretanje danas Iranci otkrivaju brzo i efikasno.
Druga uspješno provedena strategija je ekonomska blokada Zapada. Dovoljan dokaz je blokada Hormuza i prolaza Bab El Mandeb na ulazu u Crveno more. Treći geopolitički dobitak je pregrupisavanje uz približavanje sa Kinom i Rusijom, ali i približavanjem u budućnosti čak i sa zemljama Zaliva. Tamo među stanovnicima u Zalivu, blisko je obećanje da će im Amerika obezbijediti svu sigurnost njihovim vojnim bazama, a drugačija realnost postala brutalna.
Trump i oni što su još oko njega u Americi, a promjene se već vide, rješenja za pobjedu sve manje nalazi u osmišljenim projektima i planovima koje svaki rat zahtijeva – mimo onih u Venezueli isl. Zato su mu u kući sve glasniji vjerski fanatici pa i uz njega, uključujući čak i ministra odbrane Pete Hegsetha i slične, što se javljaju raznim fantazijama o Armagedonu, Sudnjem danu, Kristu pa sve do rušenja džamije Al Akse na Brdu hrama i Kupole na stijeni u Jeruzalemu, zarad gradnje Trećeg hrama itd. itd.
Priča o današnjoj Americi, evo sve do Trumpa sa Iranom, ima i svojevrsnu političku genetiku. Nisu svim prethodnicima diplomatski rječnik obilježavali javni nalozi tipa „zauzmite te facking prolaze…“ O Trumpu već mnogi i u Americi govore kao o „čovjeku sa izrazitim sindromima što traže intervenciju medicine“. Ipak, frustrirajuća je činjenica da se krajnje negativni aspekt američke geostrategije jasno nameće i kroz uvid u njihovu poraznu istoriju: George H.W.Bush i Irak, George W. Bush (sin) sa Afganistanom i Irakom, Obama sa Libijom i Sirijom, Biden sa Gazom i Evo Trump koji će „okončati sa civilizacijom… i Iranom, Persijom.“ Čuj tri hiljade godina civilizacije !
Ogromni sufler i ktreator Trumpove geostrateško-trgovačke filozofije raznim „nekretninama“, od država, mora, otoka pa do bezmalo kontinenata, zapravo je Benjamin Netanyahu. Premijer Izraela, jedan je od posebno uspješnih igrača koji su zarad svojih vječitih bolesno ambicioznih, kriminalnih i ekstremno cionističkih opsesija uplovili u „posao“ sa prvim Amerikancem od početka. Svjedoci koji ga prate godinama znaju da je sličan odnos pokušavao da nametne i nekim drugim predsjednicima prije Trumpa, ali nije mu prošlo u ovoj mjeri. Danas je to tako da su mu već i mnogi realni i racionalni dojučerašnji saradnici, shvativši sklonost šefa prihvatanju ubjeđivanja „Bibija“ sa lažnim ishodima, ili napuštali posao kod Trumpa ili bivali od njega otpuštani. A rezultati su čitljivi.
David Hearst, glavni urednik respektabilne medijske mreže Middle East Eye objavio je nedavno u svom tekstu na šta je sve Natanyahu, uz ostalo, ubjeđivao Trumpa u svojim namjerama da ga što prije pokrene protiv Irana: Da je iranski program balističkih raketa uništen, Nije bio. Da je režim Irana toliko slab da ne može blokirati Hormuz, a prolaz je blokiran bez ispaljenog metka! Može se proći samo uz dozvolu Irana ili plaćanje ! Da je opasnost od napada Irana na američke interese u susjedstvu minimalna. A Iran je u odgovorima kontinuirano nanosio udare na američke avione, radarske sisteme i trupe u Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, UAE i Kataru. Konačno, ubjeđivao je Netanyahu Trumpa da bi ulični protesti unutar Irana ponovo počeli, a uz poticaj koji je dao Mossad i intenzivna kampanja bombardovanja, opozicione snage bi mogle srušiti režim. Zna se, nije bilo nijednog prebjega režima, a narodni bijes protiv bombardovanja je učvrstio režim…
Ovakvih, u početku uspješnih nagovaranja od strane Izraelca, sve do storije o tome kako je, zapravo, on nahuškao prijetnjom Trumpa da prvi krene na Iran, ostalo je zabilježeno mnogo. No, brutalna realnost vratila se kao bumerang. Netanyahu je minulih dana preskočen čak i u dogovorima o pregovorima u Pakistanu. Izrael je, onda, sve jasnije počeo minirati i te pregovore, kao sve druge mirovne, ovaj put velikim razaranjima i zločinima u Libanu. Uz tu realnost, Iran u početku i nije bio spreman da započne pregovore.
Sve veću cijenu unutar ratnog trokuta Izrael ipak sve očiglednije plaća. Prije svega uočljivim izoliranjem u cijelom svijetu. Njihove opcije postaju vidno sve manje prohodne. Netanyahu se nije ni približio zaplijeni visokoobagaćenog uranijuma (preko 460 kg) iz Irana, niti je uspio presudno oslabiti državu Iran. Globalni ugled Izraela, uz već radikalno narušen genocidom u Gazi, de facto je potpuno urušen. To jasno kazuju sada i protesti raznih vrsta u samom Izraelu, Sudovi u zemlji, eno ponovo, otvaraju „Bibijeve“ kriminalne dosijee, a zaštita od suđenja, zahvaljujući premijerskom mjestu sve je upitnija.
Ukratko, ove istine se mogu neko vrijeme gurati pod tepih ali, one nose u sebi i mnoge teme, podrazumijevaju mnoga događanja, referiraju se na mnoge ljude. Puno toga u dnašnjim vremenima ne može se sakriti, pa ni iluziju da je Trump porazio definitivno i Iran. Ostaje da se sačeka i odgovor građana Amerike, nekada za svijet „najdemokratskije i najslobodnije države na svijetu“ (sic !)
Što se Netanyahua tiče, poodavno se, i prije Gaze već moglo shvatiti o kome se radi. I šta bi onda ? Den Hag, presude, genocid, zabrane preko granica, javne osude – i ništa. Znači, nije samo on tema u ovoj storiji. Tema je, poput obadvojice, urušena planeta, sistem vrijednosti, društvo, svjetske institucije, potpuni gubitak kredibiliteta. I oni koji su sve to birali. I opet će.
Bez obzira što se ni projektima za kraj ratova ne dozvoljava prolaz, interesno.
.
