Piše: Ana Kotur Erkić
Sigurno već nekoliko godina radim na publikacijama i javno upozoravam na nemoguće okolnosti kad si osoba na margini, u običnim životnim situacijama, poput zimskog snijega ili u onim stvarno nemogućim za predvidjeti, poput potresa ili pandemije.
No, ako još ima gram ljudskog u ovom društvu – nek ostane zabilježeno.
U svim životnim izborima, u onom za muža jedino nisam pogriješila. Od jučer planiramo da ide u kupovinu i jučer je pokušao izaći autom iz garaže, neuspješno. Ulaz u garažu je poledio i bilo je nemoguće to očistiti.
Jutros kontam da je krenuo u prodavnicu, po dogovoru. Izašao i nema ga. Kad, ide nakon jedno sat i kaže: “Očistio sam ti puteljak ispred zgrade, led sam razbio, ako si za kavu na parkingu…”
Malo se i rasplačem, jer sam jučer na pogled na snijeg imala napad panike, znajući da to znači da danima ništa ne mogu doslovno sama od onoga što inače, minimalno, mogu.
Garažu je neko od ljudi iz zgrade i očistio, jer treba autom otići na posao, ali put pješacima je prije naleta još jednog snijega noćas očistio samo jedan krasan dečko kojem se otac teško kreće. Da se razumijemo, zakonski je to posao vlasnika, ali: šta kad vlasnik to nije u mogućnosti? Šta kad to fizički ne može? Nisam sigurna koliko dugo će Vlado to moći, ja to nikad nisam mogla.
U državi ne postoji nijedan propis koji kaže ko će to raditi u takvim situacijama. Solidarnost je na minimumu i radi samo za ono što samo našu kožu žulja, ili kad imamo neposredno iskustvo.
Spremih se brzinski, izađem pa stadoh i razmišljam tako, na sredini improvizacije od puteljka, do garaže, kad ide stariji čovjek iz susjednog ulaza.
“Samo polako, dio je očišćen”, kažem. Smije se i dodaje: “Vrijeme je snijegu ali nas uvijek iznenadi…”
Kako nas ne iznenadi da budemo veći ljudi, bolje komšije, svjesniji ljudi oko nas? Ah, da, živimo paralelne stvarnosti sebičnih malih jedinki u još manjim zajednicama.
Snijeg i prođe, sebičluk teško.
