Piše: Matea Tunjić
2024. je godina, osim što je prijestupna i puna brojnih sportskih događaja koje je zasjenilo Europsko prvenstvo u nogometu, olimpijska godina. Stoga su ljubitelji sporta kolovoz proveli pred malim ekranima uživajući u sportskom prijenosu, a mnogi, nadam se, uživaju i u praćenju Paraolimpijskih igara koje i dalje traju. No, iako su se oko ovih Olimpijskih igara zbog raznih razloga dizale prašine, mi ćemo se u današnjim mrvicama kroz inspirativnu i dirljivu knjigu posvetiti onima koji bi trebali biti u središtu pozornosti – sportašima i njihovom sportskom snu – Olimpijskim igrama.
Olimpijske igre danas baštinimo od Grka koji su po njima od 776. godine prije Krista računali vrijeme, a nastale su u Olimpiji u čast bogu Zeusu. Na samim su počecima trajale samo jedan dan, a kasnije se manifestacija produžava na više dana s više sportova. Prije samog početka Grci su po svim polisima slali glasnike s točnim datumom početka i kraja igara kako bi se svim sportašima amaterima mogao osigurati siguran dolazak i povratak. Za to su se vrijeme polisi bili dužni pridržavati dogovorenog mira, čije se narušavanje najstrože kažnjavalo. Još u to vrijeme Olimpijske su igre imale veliku gospodarsku i političku važnost – trgovci su dolazili iz udaljenih mjesta, održavali su se veliki sajmovi, potpisivali razni ugovori… A kao što iz iskustva znamo, s Olimpijskim igrama neke stvari stoje i danas, dok smo neke običaje, kao i gotovo samo porijeklo Olimpijskih igara smetnuli s uma. A na tom se putu, barem na balkanskim prostorima, lagano gube i sportaši. Oni koji ustraju i postignu zapažene rezultate, u domovinu se vrate s medaljom oko vrata, pravi su primjer ustrajnosti, rada u teškim uvjetima, truda, odricanja da bi se došlo do ostvarenja snova i kao takvi trebali bi svima, a osobito mladima biti uzori.
I dok se neprestano naglašava mens sana in corpore sano, mladi nam uzore traže na društvenim mrežama, a u dvorani nemaju koordinaciju tijela kako bi napravili kolut naprijed. Oni među njima, koji još uvijek treniraju, znaju s kakvim se uvjetima susreću i koliko je odricanja, vremena, rada i truda, čak i uz sve pogodnosti koje mogu imati u školama s prilagođenim programima za sportaše, potrebno za ostvarivanje određenih rezultata, a njihove se životne priče, najčešće posebne i borbene, mogu pronaći u biografijama iz kojih zaista možemo naučiti puno toga i u kojima možemo najbolje uočiti što sve stoji iza jednog nastupa, jedne olimpijske medalje, jedne utrke, nekoliko sekundi dovedenih skoro do savršenstva.
Jedna od takvih knjiga priča je Nadie Comăneci, rumunjske gimnastičarke, prve u povijesti koja je osvojila čistu desetku za izvođenje vježbe na nekom natjecanju. Ne samo da semafor u dvorani u Montrealu nije mogao prikazati ocjenu, pa je umjesto 10.0 na njemu pisalo 1.0, jer nije bio programiran za desetke, nego je i Nadia u istoj dvorani briljirala osvojivši tri zlatne, jednu srebrnu i jednu brončanu medalju sa samo četrnaest godina. No, kao i svaka medalja i Nadijine su imale dvije strane – savršene desetke, nastale u nekoliko minuta nastupa na velikim natjecanjima s jedne i sati provedeni u gimnastičkoj dvorani, povrede i rane na rukama, izgladnjivanja, zavist drugih djevojaka, spletke i uskraćivanja, državni režim u kojemu je gotovo svatko svakoga špijunirao otkrivajući informacije tajnoj službi i geopolitika koja je manje ili više suptilno u gimnastici utjecala na ocjene u dvorani, svih neizdržljivih ograničenja koje su slavnu gimnastičarku dovele do odluke da, kad je već prestala nastupati, pobjegne iz domovine, riskirajući svoj život i živote bližnjih.
Nadijina nas biografija stoga može dirnuti na više razina. Može nas izuti iz cipela izazivajući divljenje prema toj četrnaestogodišnjoj djevojčici koja je uzdrmala svijet i Socijalističku Republiku Rumunjsku, bivajući nezaobilaznom temom razgovora tajnih obavještajnih službi. Njezina nas biografija može naživcirati, probuditi nam empatiju i žar da se protiv svega onoga što nije bilo fer u njezinu životu unutar i izvan dvorane žestoko borimo, a takvih je stvari bilo mnogo. Ali nam više od svega može dirnuti dušu njezina ustrajnost, snaga i volja koje su je naposljetku dovele do najželjenijeg uspjeha, savršene desetke u bijegu iz vlastite domovine – slobode.
